U ne tako dalekoj budućnosti zamišljam ljude koje čekaju u red, ispred nekog aparata, da bi kupili vreme. Kao što sada uredno podižemo novac, kafu, slatkiše i razne napitke sa automata, tako vidim ljude koji plaćaju određeni iznos novca za vreme koje im je potrebno, na primer 100 dinara za 5 minuta vremena za sebe. Iako ovako nešto moze zvučati tragikomično i nerealno, postoje mnogo pokazatelja koje govore u prilog tome.
Radeći sa klijentima, koji su uglavnom poslovni ljudi, zaključio sam da je najveća racionalizacija koji oni nesvesno koriste upravo nedostatak vremena. Pa uprkos brzim globalističkim svetom u kom živimo, gde svi neprestano trčimo za nečim, u želji da uhvatimo i doživimo više ( ili obezbedimo “golu” egzistenciju), često se pitam, a ponekad i glasno razmišljam sa klijentima, kako je moguće da smo dospeli u takvo stanje, i nije li to nesvesni civilizacijski pokušaj bega od ono što se zbiva u nama samima, našim životima? Ako je zapadnjački diskurs takav, to je naprosto zbog shvatanja da imamo samo jedan život. Jedan život je “premalo” za mnoge stvari koji bi smo želeli, a “razmaženo” dete u nama konstantno vapi za nove stvari, iskustva, doživljaje. Međutim, to izgleda istinito, samo ako ste uslovljeni spoljnim svetom, pa vam sreću donose situacije i dešavanja koja se zbivaju izvan vašeg unutrašnjeg sveta. Na primer, odete na neko egzotično putovanje, pa nove stvari koje tamo vidite vam pomognu da prekrijete vaš unutrašnji svet, drugim rečima da nesvesno skrenete fokus na lepše stvari. I to funkcioniše neko vreme, kao kada se dete igra novom igračkom, pa mu ubrzo dosadi, želeći novu. Tako je čovek na neprestanoj klackalici, ako stvari teku u skladu sa predstavama koje društvo podržava, on oseća sreću kad nadje novi posao, završi studije, kupi kola ili stan, oženi se, ima decu itd. Kada stvari ne idu tim unapred programiranim tokovima,on se razočara, jer je neko drugi uspeo u tome, a on nije. Još ako u svesnom prostoru njegove psihe upliva misao da za njega više nema vremena, da je propustio mnoge prilike u životu, onda je sklon da postane depresivan, bezvoljan,apatičan, bez želje da čini prave stvari. Dozvolite mi da vam kažem sledeće: Za prave stvari uvek ima vremena i nikada nije kasno. Ovu rečenicu ste verovatno čuli Ili pročitali negde, ali još uvek ne znate sa sigurnosću koje su to prave stvari za vas? Jednostavno, prava stvar ste Vi, sami po sebi. Vi uvek zaboravljate sebe, sopstven život i vaše zdravlje, mentalno i fizičko, za koje se “mora” naći vremena. Klijenti me često izveštavaju da su upali u gužvu, da imaju rokove, da im je takav period, kada puno rade i danonoćno su angažovani, većina čak i dodatno sa porodičnim obavezama, ali nijedan od njih nije smatrao da treba da prekine dolaske kod mene zbog “prebukiranog” rasporeda. A ja im to govorim, možemo da ostavimo terapiju za kasnije, kada budete mogli da se više posvetite onome zbog čega ste došli, ali niko od njih ne želi da prekine. Svako ima uverenje da je došao u pravi čas, zapravo “zakasneli” čas. Izgleda da im je na početku sasvim dovolljno da se nekome otvore, da osete bezuslovnu ljubav i prihvatanje , da se osete malo sigurnije u sopstvenoj koži. I to je sasvim u redu. Problem nastaje kasnije, kada “moraju” da se uhvate u koštac sa svojim “problemom” - ono zbog čega su potražili moju pomoć. Tada “nastupa” njihov Um, koji je godinama racionalizovao mnoga stanja, i izbegavao suočavanje sa pravim stvarima – sigurnost,radost, ljubav, bliskost, autentično seksualno izražavanje, sloboda od zavisnosti, iskrena komunikacija sa partnerom itd. Naravno, njihov um je prepreden, a oni su se s njim srodili, tako da mu apsolutno veruju u onome što im sugerise: “Krenućes sa seksualnim vežbama kada budes imao više vremena, sada si opterećen poslom, a Josif je rekao da je kontraproduktivno forsirati…” Ja sam to zaista rekao, ali za jednu,dve ili par situacija u mesecu,kada ste baš premoreni, od posla, umora, alkohola i slično. Da, tada je besmisleno pokušavati,jer niste obezbedili prave uslove. Ali šta ako se to suviše “često” dešava? To je zbog nesvesnog “zavaravanja”, racionalizacije, odbrane, koja postoji kod svakog čoveka, s tim što se kod klijenata jasnije vidi taj život u “uspavanom” modu. Oni traže vremena, još uvek, ali ne da bi se promenili, već da bi ostali u “bolnom” stanju. Ovo može zvučati paradoksalno, jer rast i razvoj umeju da budu bolan proces, pa se njima u tim trenucima čini da biraju manje zlo, komfornu zonu na koju se navikli. Moj zadatak je da ih suočim sa tim besmislicama, jer da je to istina, ne bi došli kod mene. Vreme u suštini ne postoji, prošlost više nije tu, budućnost tek treba da stigne. Jedini trenutak koji imamo je sadašnji i u njemu je poželjno da činimo prave stvari, one koje želimo da nam se dese, ali ne dopuštamo sebi, zbog raznih uslovljenih strahova. Postoji jedna priča o učeniku koji je čuo da je potrebno 10 godina da bi došao do prosvetljenja. Vredno je radio, isčitao sve moguće spise i došao kod njegovog zen mudraca, tačno na dan koji označava da je prošlo 10 godina. Bio je spreman,mislio je on, da odgovori na svako pitanje koje mu postavi učitelj. Kad je ušao u sobu gde sedeo učitelj, ovaj mu postavi jednostavno pitanje: Sa koje strane su stajale cipele ispred ulaznih vrata? – Učenik se zbunio, uznemirio, jer nije znao odgovor. Ali bez obzira na to što nije znao tačan odgovor, zašto se uznemirio? Učitelj je odmah shvatio da on još uvek nije spreman, da je on pokupio svo to znanje iz spisa, ali i dalje nije budan. Treba još vremena, ali i drugačiji pristup, jer je učenik više bio vođen vremenskoj kategoriji, kao da se prosvetljenje dešava kada prodju tih 10 godina. Sakupljeno znanje, nije isto što i mudrost, duboka svesnost. Često iz želje da što pre dođu do rezultata i uspešno završe program terapije, klijenti nesvesno produžavaju vreme koje je potrebno za izlečenje. Na taj način se oni ponašaju kao gorenavedeni učenik, misle da će proslaskom vremena nešto da se desi, racionalizujući da će njihovo vreme doći, nesvesni da je to vreme uvek tu, na dohvat ruke, u sadašnjem, najboljem trenutku. Ništa se ne dešava i ne može desiti na samom početku razvoja bez vašeg uplitanja, bez vašeg napora i uloženog truda, da bi ste kasnije bili u stanju da zaista zaronite u sadašnjosti, bez posebnog angažovanja. Kada zaboravite na vreme, kada zaboravite na konačni cilj, kada napustite predstavu za koju se držite, a istovremeno radite prave stvari, svakog dana, malo po malo, vremenom postajete najbolja verzija sebe. Tada, rečenica “Nemam vremena” izgubi na značaju, jer ste svesni da je upravo sada najbolje vreme za prave stvari.
0 Comments
Tantra – završni “udarac” vašem Egu Sve što trenutno osećate i doživljavate nije vaša Istina, ne zbog toga sto vi želite da slažete, već zbog vašeg Uma, koji je upleten u svemu tome. Kada on postane gospodar, onda vi zaboravljate na prirodu vašeg Bića. Sva socijalizacija čoveka ide u tom pravcu, da on izgradi sto jači Ego,i bude na taj način kontrolisan od društva. Ali, ako je ego potrebno u razvoju, ono kasnije predstavlja smetnju vašoj slobodi. Nijedno oslobođenje se nije desilo kroz vaš Um i vaše Ego. Sta je Um ? To su vaše misli, koje često ne mozete da “obuzdate” (nema razlike da li su negativne ili pozitivne). Sta je Ego? To je društvena predstava kakvi treba da budete da bi ste bili srećni ( što je veoma daleko od Istine). Zapravo vaš um, vaše misli, nisu ništa drugo nego “virus” koji ste pokupili od sredine, i za koji mislite da je nemoguce resiti ga se. Ta je vaša istina lažna, vaš identitet lažan, vaše doživljavanje sebe lažno. Do pravog “JA” treba stići, ono još uvek nije rođeno. Svima nama je potrebno drugo “rođenje”, u suprotnom život postaje dugotrajno “robovanje”. Klijenti koji dolaze kod mene često “robuju”, svojim iskrivljenim uverenjima, mislima koje ne mogu da kontrolišu, osećajima krivice koje proždiru čitavo njihovo biće, otporima koji sami nesvesno stvaraju, strahovima koji blokiraju njihovu funkcionalnost, greškama koje su učinili u proslosti. Čini im se da se teško mogu promeniti, da su oni takvi – sačinjeni od “lošeg” materijala. Ali prava istina je da se svako (bukvalno svako ima taj potencijal “promene” u sebi) može promeniti, međutim potebno je pravo razumevanje, bezuslovno prihvatanje, napuštanje “spoljnog”, radi unutrašnjeg sveta. Zapravo, trajni raskid sa vašim “snovima”,iluzijama. Kad bi pitao ljude koliko bi zeleli unutrašnji mir, spokoj, blaženstvo, svi bi bili za, ali istovremeno niko od njih ne bi želeo da “proda” stvari za koji je jako vezan: roditelje, deca, novac, moć, slavu, seks, žene, tv, šoping itd… Sve to govori da ego jos nije sazreo, da bi ste ga napustili. Imam jednog klijenta koji dugo dolazi kod mene, ali uprkos mojim nastojanjima da prihvati seksualnu terapiju na pravi način, što bi značilo da radi seksualne zadatke sa suprugom koje nemaju direktnu vezu sa penetracijom (alternativne stvari, kako bi naučio nešto više o svom uzbuđenju i kontrolu istog), on i njegova supruga su uporno, svakodnevno pokušavali da imaju odnos, uprkos mojim sugestijama da je to kontraproduktivno. Hteli su “glavom kroz zid”- da skrate vreme terapije (jer žele i potomstvo,a ušli su u “kritične” godine), ali ne samo sto je nisu skratili, vec su je drastično produžili. Ipak, ima jedna dobra stvar u svemu tome. Za vreme njegovog upornog “forsiranja” da se snagom volje izleči, i da njegov penis sam od sebe počne da konačno funkcioniše kako treba, njegovo ego je sazrelo. On je to uz moju pomoć uspeo da jos više osvesti i uvidi, da bi naposletku krenuo da sluša, ne mene,već svoje unutrašnje biće. Koliko dugo čovek može da se drži određenih predstava, koje ne daju rezultat, koje ne umiruju, već samo pogoršavaju njegovo stanje? - to je zaista u neku ruku “fascinantno”. Da li to znači da je naša vezanost (kod njega i njegove žene je to bila penetracija=pravi seks) bitnija od suštine koja jos nije spoznata? Ne bih rekao (iako to površinski tako deluje), već je to naša zavisnost od misli koje nas ometaju da budemo slobodni. Da, mi ne želimo tu zavisnost, ali istovremeno ne želimo da je prodamo, pustimo- jer nam se čini da nas ona odredjuje, da smo to mi. Šta bi mi bili bez tih misli?- to mnoge plaši. Kakve god da su vaše misli, fantazije,uverenja, stavovi, dobra i loša dela koje ste učinili, sve to skupa vas suštinski ne određuje. Da, to stvara određeni mentalni sklop, identitet, sliku koju imate o sebi, ali vi i dalje niste to. Do pavog “Ja” tek treba da stignete. Ima li bolji način da upoznate vaše unutrašnje Biće od uključivanja Tantre, od korištenja njenog vrhovnog razumevanja? Sta je Tantra i zašto vam je ona potrebna? Tantra predstavlja vrhovno iskustvo,apsolutnu svesnost, centriranje unutar sopstvenog bića, kroz seksualni čin sa suprotnim polom. Seks je u tom slučaju samo vrata, prolaz, da bi čovek spoznao sebe. U načelu tantra označava prazninu, prirodnost i totalnu opuštenost, do kojih se dolazi kada “zaronimo” u sopstveno Biće. Ljudi su smišljali različite vredne metode da dođu u lepšem kontaktu sa samim sobom, poput tehnika relaksacije, meditacije, joga, tai chi, chi gong, ali postoji li bolji nacin od samog seksa? Priroda seksa je takva da vas automatski stavlja u sadašnjost, a tantrički seks samo produbljuje osećaj “Sada i Ovde”. U tantrickom seksu poze nisu najbitnija stvar (iako su značajne), već sam ritam, koji je veoma spor, lagani, u funkciji produbljivanja čulnog fokusa i dubljeg prepuštanja i opuštanja. Kada erekcija kod muškarca oslabi, onda se napravi neki dodatni pokret,i nastavlja se sporim tempom.Tantricki seks ne poznaje jurnjavu ka cilju, ka orgazmu, ka vrhu, već je to dolina bez jakih oscilacija u uzbuđenju. U takvom seksu je dodir važniji od samog čina, kroz taj dodir se partneri sve više opuštaju, i susreću sa delovima sebe koje možda jos nisu istražili i spoznali, poput mira, tišine, jedinstva i celovitosti. Tantricki seks obično traje dugo, par sati,a ponekad i dan, ili više dana, kao jedan kontinuitet dubljeg uranjanja u samog sebe. Tantra je iza svih kategorija, iza “uma” (koji uključuje misli) i “ne-uma”, t.j.” budisticki/taoisticki um” (stanje bez misli), ona je totalna “budnost”, gde se čovek razvezao od spoljneg sveta, u smislu da ga taj isti svet ne određuje, niti je preterano vezan za želje, niti preterano vezan za davanje, niti bira da bude ravnodušan, već je u skladu sa unutrašnjim bićem, miran, prirodan i spokojan, oslobođen bilo kakve vezanosti. U tantri ne postaje nikakve podele (podele su konsrukcije Uma), već ona prihvata svako iskustvo (ona ne govori to je pogrešno, ovo je dobro, već smatra da je sve u funkciji rasta i razvoja), svaki deo tebe, tantra te bezuslovno voli. Ona predstavlja vrhovno učenje, oslobodjeno svih uslovljavanja, znanja, ambicija. U Tantri je biti “niko i ništa” sve, poput novorođenćeta, kristalno čist, nevin,prazan . Tantra ti ne govori da traziš nešto u spoljnom svetu, već da pogledaš unutar sebe, jer ti je sve već dato. Dovoljno je sve što već imaš, a imaš puno. Ona ti pomaže da spoznaš prazninu, to je unutrašnji kvalitet tvog Bića, a kad to jednom spoznaš, onda si oslobođen. Jer kako se kaže u Tantri: “Praznini nije potreban oslonac” – što bi značilo da nema potrebe da se kačiš za bilo šta u životu, već samo dozvoli da se sve više opuštaš unutar sopstvenog Bića. Seks je tu samo pomoćno sredstvo, kao neka tehnika koju trenutno koristiš, da bi sutra mogao bez nje. Ona ti pomaže da prevaziđes “zidove”,otpore,sve ono za šta si se jako vezao i opteretio svoj unutrašnji svet. Tantricki seks ti pomaže da vidiš i doživis sebe kao celinu, da osetiš sve životne sokove, da shvatis da jedino unutar sopstvenog Bića možes produbiti svesnost i osetiti bezuslovnu ljubav prema sebi. Tantra je veoma jednostavna, ali je potpuno nerazumljiva za ljude koji su opsednuti postignućem, ciljevima, željama, ambicijama, u seksu ili van njega. Upravo, takvim ljudima, koji su izgubili ili nikada nisu spoznali svoje prirodno i autentično Biće, ona je najpotrebnija. "GLAVOM KROZ ZID": POSTOJI LI DRUGI PUT KA BOLJEM SEKSU?! Klijenti koji dolaze kod mene obično dodju sa odredјenim seksualnim problemom na kome treba raditi. Oni primarno žele da poboljšaju seksualni zivot, ali ne znaju kako da to urade. Potrebna im je ’’spoljna’’ pomoć, da ih neko vodi, da im da smernice, osvetli im put. Često razmišljaju da ukoliko "reše" seks, da će im se automaski promeniti sve, da će biti samopouzdanije osobe, po principu ako je erekcija ili orgazam tu, sve ćе ostalo doći samo po sebi. Ali, iako nesvesno pokušavaju da me “usmere” u tom pravcu, često ih pitam zašto tako misle? Nije li mogući obrnuti put, da druge aspekte razrešimo,pa da seks dodje prirodno i spontano kao dopuna ličnog sazrevanja? Večina njih se načelno složi, ali često iz prikrajka gledaju kada će dostići glavni cilj zbog kog su došli: dа što pre postanu uspešni u seksu. Taj cilj ih toliko optereti, da zaborave na sam put, do cilja. A upravo je to ono što treba da savladaju, da nauče da uživaju u putovanju, kao kad idete na neku željenu destinaciju, pritom obraćajući pažnju na lepe pejzaže pored puta zaustavite putovanje, uživajući u tom trenutku. Destinacija još uvek nije tu, ali vi ste tu da osetite put i učinite ga zabavnim, uprkos tome što niste stigli na konačno odredište. To življenje u sadašnjosti, vam omogućava da kasnije prepoznate i lepotu destinacije koje ste izabrali. U suprotnom, promašićete vašu "misiju", kad stignete tamo, nećete prepoznati cilj, za kojim ste toliko vapili. Nesto slično se dogadja i u seksu. Često klijenti žure, neki od njih su jako su nestrpljivi uprkos mojim sugestijama, pa i kada slučajno realizuju željeni cilj, nisu svesni kako se to desilo. A upravo je to najbitnije, postati svestan kako je došlo do većeg uzbuđenja, bolje erekcije, seksualne želje ili orgazma. Zato sam program koji radim s klijentima tako koncipirao, da u prvo vreme ne idemo frontalno ka seksu, već stvaramo uslove za povečanje lične zrelosti i intimnosti, t.j.spremnosti za seksualne vežbe koje će uslediti. Fizičkim vežbama je potreban kontekst, da bi imali smisla, pa bez dobrog odnosa sa samim sobom i partnerkom, one izgledaju kao "silovanje" sopstvenog tela, akivnosti koje um ne podržava. Zato me raduje kada neki klijenti to sami prepoznaju i pre nego što dodju kod mene, pa im lakne kada shvate da mogu sa mnom da rade i na ličnom sazrevanju, uprkos tome što su me možda pre dolaska nesvesno stavili "samo" u kategoriju "seksualni terapeut". Da bi ste se bavili psihoseksualnom terapijom, nije dovoljno poznavati samo seksualne vežbe, već mnoge razvojne procese koje su bili blokirani/sabotirani tokom odrastanja, a koje su doprineli takvoj manifestnoj simptomatologiji. I još nešto, čovek je celovito biće, posmatrati seks nezavisno od ostalih aspekata ličnosti, znači osiromašiti spektar stimulacije i preceniti važnost seksa, što neretko dovodi do kontraefekata. A to je upravo ono što neki klijenti rade. Čovek mora da nauči da bude dobar sa sobom i kada nisu sve kockice složene, kada seks trenutno nije onakav kakav bi on i njegov partner želeli. Ali da ne radi to lažno, nestrpljivo i mehanički, već sa razumevanjem da je to jedini način da se oseća udobno u svojoj koži. Zato se na početku psihoseksualne terapije zabranjuje seksualni odnos i polako se alternativno stiže do cilja. Na tom putu čovek uz pomoć terapeuta razrešava sopstvene strahove i poboljšava odnos sa sobom i partnerkom, pritom integrišući nova razvojna iskustva. Kada se čovek oseća dobro u svojoj koži, put ka boljem seksu se sam otvara pred njegovim očima, bez posebnog napora. Ali u početku je napor neophodan, pre svega u priznavanju i prihvatanje činjenice da je odabrana strategija u rešavanju problema bila pogrešna. Kasnije, sve ide mnogo lakše. Pre neki dan sam odgledao predstavu “Plodni dani” u kojoj su glumci prezentovali napetost, brige, razna anksiozna stanja, kao i osećanja bespomoćnosti koja se javljaju kod neplodnih parova. Kreirali su forum na kom su delili sopstvena iskustva, muke,patnje, hrabrili sebe i ostale.Apostrofirali su loš medicinski tretman i beskrajno “lutanje”(pacijenata i lekara) u nadi da će se trudnoća ostvariti. Seksualna aktivnost kod ljudi može biti motivisana zbog razlicitih faktora, potreba za zadovoljstvom, za bliskosću i povezivanjem, želje da se nekome pripada, izražavanje moći, dokazivanje vlastite seksualnosti itd. Jedan od bazičnih i najprimitivnijih motiva u ljudskoj evoluciji je želja da se ostvari potomstvo. Nerealizovana želja za dobijanjem deteta, može dovesti do raznih reakcija, koje su zavisne od individualnih crta, socijalnih i kulturnih normi, medicinskih stanja, itd., i uključuju frustraciju, anksioznost, tugu, ljutnju, bes, depresivnost, sumnju u sopstvenu seksualnost, socijalnu devalvaciju i izolaciju. Na taj način je samseksualni čin lišen prokreativnih snaga. Povezanost između seksualnog ponašanja i funkcionisanja partnera s jedne strane, i njihove plodnosti s druge strane, ima nekoliko dimenzija: - Seksualne disfunkcije koje doprinose neplodnosti; - Klinička stanja koja prouzrokuju neplodnost i seksualnu difunkciju (komorbiditet); - Seksualne disfunkcije koje se javljaju za vreme dijagnostike i lečenje neplodnosti; U svim ovim slučajevima, seksualne disfunkcije se mogu pojaviti posebno i kod žena i kod muškarca i mogu da utiču jedni na druge. 1. Seksualne disfunkcije koje doprinose neplodnosti - Jedan od najočiglednijih uzroka neplodnosti je odsustvo seksualne aktivnosti. Ovo se toliko podrazumeva u praksi, da ponekad medicinski stručnjaci zaborave da prosto pitaju partnere da li imaju seks i kakav im je seksualni život. Dešava se da tek kasnije (za vreme asistirane reprodukcije i sl.) saznaju da partneri nisu imali seksualni odnos i da su se stideli da to priznaju. Religiozno vaspitanje i kruta seksualna socijalizacija često dovodi do pogrešnih zaključaka, da je seks loš, prljav, da zagađuje dušu i sl., a s tim i do izbegavanja seksualnih aktivnosti. - Ponekad jedan ili oba partnera nemaju seksualnu želju, što dovodi do njihovog udaljavanja, nedostatak seksualnih aktivnosti,i na kraju do neplodnosti. Nedostatak želje kod muškaraca je uslovno rečeno malo opasnija, jer žene su u stanju bez želje, uzbuđenja, ili orgazma da dodju do trudnoće (preko seksualnog odnosa) zadovoljavaljući partnerove potrebe. Kod muškarca, bez ovih uslova, nema erekcije, a s tim ni odnosa. - Prevremena ejakulacija koja se dešava pre same penetracije takođe onemogućuje put ka bremenosti. Ova vrsta prevremene ejakulacije nije toliko česta kod populacije, ali je zato česta kod neplodnih partnera i mogući je uzrok neplodnosti. - Vaginizam kod žena(grč vaginalnih mišića gde nije moguć odnos) takođe nije čest u populaciji, ali kod žena koje ne mogu da imaju decu je verovatno češća pojava. - U retkim situacijama, dešava se kod nekih muškaraca da imaju poteškoća da ejakuliraju u vagini, pa se seksualni čin prolongira, postaje bolan i sl., ili čak da budu totalno nesposobni da ejakuliraju u vaginu (inhibirani orgazam). 2. Klinička stanja kao uzrok neplodnosti i seksualne disfunkcije (komorbiditet) - Neki parovi mogu da imaju razna klinička stanja koja doprinose neplodnosti i u isto vreme izazivaju seksualne probleme i disfunkcije: - Endometrioza. Ova bolest se javlja za vreme reproduktivnih godina, u vidu endometrioznog tkiva van materice koje može da izaziva bol i neplodnost.Endometriozne lezije , mogu da izazivaju abdominalnu bol za vreme odnosa, što je karakterizovano ne kao bol za vreme penetracije, več kao bol koji je izazvan od guranje penisa. - Hiperprolactinemia je endokrina bolest koja dovodi do poremećaj menstrualnog ciklusa i gubitka ovulacije. U isto vreme pacijenti mogu da osećaju smanjenu seksualnu želju(ne samo kod žena, već i kod muškaraca). - Hipotiroidizam je endokrini poremećaj kojeg karakterišu debljanje, depresivno raspoloženje i nedostatak energije.Takođe se može pojaviti amenorea i gubitak ovulacije, koje doprinose neplodnosti, a u isto vreme smanjeno nivo tiroidnog hormona može dovesti do smanjene seksualne želje. - Hronični karlično-inflamatorni poremećaj(PID) sa adhezijom. Neke žene razvijaju hronični bol u donjem abdomenu kao posledica predhodnih seksualno prenoslivih infekcija sa karlično upalnim poremećajem. Ovo može voditi do duboku dispareuniju (intenzivan bol prilikom odnosa). - Fimoza je stanje kod muškaraca gde je prepucijum tesan oko glansa penisa (muškarci ne mogu da prevlače kožicu penisa nadole), pa mogu da osečaju bol i oticanje za vreme ili nakon odnosa. - Varikocela je stanje gde su vene u skrotumu oko testisa proširene, i ponekad može da dovede do neugodnost prilikom seksualnog odnosa. 3. Seksualne disfunkcije koje se javljaju kada partneri postanu svesni da imaju problem ili za vreme dijagnostike i tretmana neplodnosti - Saznanje da pripadate kategoriji neplodnih osoba može da ima snažan negativan efekat na sopstveni vrednosni sistem, sliku o sopstvenom telu i polni identitet. Kao posledica toga mogu se pojaviti razne seksualne disfunkcije čija klinička slika i intenzitet, mogu da variraju između polova, i između individue, u zavisnosti od predhodnih self-koncepta koji su umnogome rezultat urođenih i sociokulturnih faktora. - Kod oba pola, tipične emocionalne reakcije uključuju šok i nesigurnost, što može da vodi ka gubitku libida, poteškoća u uzbudjivanju kod muških i ženskih partnera. Neke osobe osećaju se ljutito i frustrirano i krive sve koje su zatrudnele, a često im deluje da će svi u njihovom okruženju ostvariti potomstvo. Sve ovo vodi u stanje povećane napetosti i čak i agresiju, što pojačava stres u partnerskom životu. Na kognitivnom planu, ove osobe su suočene sa nerealizovanom željom da imaju dete, pa neki zbog toga izgube životnu perspektivu,značaj, smisao. Kakav će biti život bez deteta? Često oba partnera uđu u začarani krug ponavljajući iracionalna uverenja kao razlozi njihove neplodnosti. Klinički primer 1. - Sećam se jedne osobe, koja je potražila moju pomoć zbog problema sa seksualnom željom i erekcijom.Pre toga, on i njegova partnerka su dolazili neko vreme kod doktora Bojovića(gde sam i ja često bio prisutan), da bi lečili neplodnost prirodnim putem. Kako nisu uspeli da ostvare trudnoću na toj klinici, uputili se u Nemačku, na vantelesnu oplodnju. Kada je došao kod mene da reši problem sa erekcijom, njegova žena je bila u drugom stanju(pokušaj vantelesne oplodnje je bio uspešan). Za vreme obavljanja intervjua postavljao sam mu različita pitanja među kojima su bila i ŠTA MISLITE O SVOM PROBLEMU i u KOJIM SITUACIJAMA SE PROBLEM NAJČEŠĆE JAVLJA? Odgovorio mi je: - Sve je krenulo od vremena kada je trebalo da se pravi beba, pa odlazak kod lekara, prvo kod dr-a Bojovića bez rezultata, a kasnije u Nemačku na vantelesnu oplodnju…Sebe sam oduvek doživljavao kao alfa mužjaka i na početku je sve bilo u redu, kada je spermogram ukazivao na veliki broj spermatozoida…Ali, kasnije se ispostavilo da su oni slabo pokretni, i tada se slomila moja slika o sebi kao muškarca… Onda i flajere sa vijagrom na klinikama u Nemačkoj, u slučaju da ste impotentni, još više je doprinelo da se moje samopouzdanje poljulja…Od promiskuitetnog muškarca, spao sam na muškarca koji se boji da ima bilo kakav “izlet” izvan braka… Pomislio sam da nije mozda potrebno da promenim ženu, jer se ona ugojila koji kilogram…Bilo je dosta forsiranja oko trudnoće, sve je postalo mehanika…I oni veštački uslovi da daješ spermu po nekoliko puta, bez obzira na želju…Desilo mi se nekoliko puta da izgubim erekciju za vreme snošaja, i sada sam veoma uplašen… Matsurbirao sam po nekoliko puta dnevno koristeći pornografiju da dokažem sebi da je sve u redu sa mnom… Nakon uzimanja intervjua i njegove seksualne istorije, postalo je jasno da ima sekundarnu erektilnu disfunkciju sa smanjenom seksualnom željom. Posto je živio u inostranstvu i došao bez supruge, odradili smo intenzivnu psihoseksualnu terapiju u trajanju od nedelju dana(svaki dan po jednu seansu), kako bi povratili njegovu sigurnost. Osećao se veoma dobro što može otvoreno da priča o svom seksualnom životu, a takođe je naglasio koliko je značajna psihološka pomoć parovima koji se bore za potomstvo (na zapadu, psihoseksolozi rade na klinikama za plodnost). Dao sam mu neke domaće zadatke vezane za uzbuđenje i uslove, kao i seksualne vežbe da radi sam, a kasnije sa suprugom. Nakon izvesnog vremena javio mi se da je dobio čerkicu, da je sada mnogo relaksiraniji i da mu se seksualni život poboljšao. Neke osobe veruju da je neplodnost kazna koju su oni zaslužili za sve loše što su učinili, kao na primer abortus koji su imali, razdvajanje u prošlosti, to što su bili neverni itd…Ovo može promeniti njihov pogled na život, ali takođe i koncept ljubavi i seksualnosti. Neke osobe krenu da razmišljaju različno za sebe kao seksualna bića s jedne strane, i kao muškarac ili žena s druge strane. Ovaj ponekad svesni, a još češće nesvesni proces može voditi u promeni seksualnih potreba koje se doživljavaju kao “čudne” ili “strane”. U nekim slučajevima, samo jedan od partnera je za “stub srama”, u smislu toga da je manje plodan ili neplodan. Tada to može dovesti do različite reakcije: osećaji krivice kod pacijenta, neizgovoren ili otvoreno pokazan prekor od strane neugroženog partnera, prezaštitničko ponašanje od strane zdravog partnera itd. Partneri moraju da nađu novi balans, u odnosu na aktivno i pasivno, blisko i daleko, dominantno i zavisno, itd. Ponovo, ovo može dovesti do male promene koje udružene mogu uticati na seksualnu funkciju jednog ili oba partnera. Okruženje u kojem partneri žive može biti dodatni stres faktor koji može uticati na partnere i seksualnu disfunkciju. U kulturama gde je plodnost visoko vrednovana karakteristika jedna osobe, neplodnost znači sramotu i postoji ogroman pritisak na neplodni par da ispuni socijalna očekivanja i norme. Ovo može na kraju dovesti do prekida veze i razdvajanje partnera. Pored osnovne medicinski pomoći, partnerima je potrebna i psihološka pomoć i podrška, najčešće u vidupsihoseksualne terapije koja uspostavlja novi balans između partnera, podiže samopouzdanje, otvara nove puteve i razvija fleksibilnu seksualnu priču, koja na kraju ponovo uključuje želju, uzbuđenje i orgazam, kao bazični psihološki uslov kroz koji se stiže do potomstva. * (deo teksta preuzet sa evropskog seksološkog kongresa ove godine u Istanbulu - The EFS and ESSM Syllabus of Clinical Sexology) Ženska seksualnost je oduvek bila pokrivena velom tajne i misterioznosti. Od same predigre, preko snošaja do orgazma. Žene su komplikovane, kažu muškarci. Potrebno je biti umetnik u osvajanju i udvaranju, kasnije i u krevetu. Naizgled, deluje da su muškarci mnogo opterećeniji u seksualnom razvoju od žena. Oni treba da razviju ljubavne veštine koje će doneti “rezultat” na planu intimnosti, uključujući i seks. Oni su ti koji ne mogu da prikriju svoje “nedostatke“ prilikom uzbudjivanja ili orgazma, ili imaju erekciju ili nemaju, slično je i sa ejakulacijom, ona može da bude prebrza ili da izostane. Medjutim, malo dublja analiza otkriva da i žene takodje, nisu pošteđene ovih smetnji. Tačno je da one mogu da imaju odnos i ako nisu previše uzbuđene, kao i da “dožive” orgazam iako ga nisu istinski doživele. Ali postoje disfunkcije u ženskom seksualnom funkcionisanju, koje su veoma slične muškarčevim (gde je nemoguće ostvariti odnos). Jedna od njih je vaginizam, koji se definiše kao nevoljni spazam (grč) vaginalnih mišića, pa je penetracija bolna, otežana ili je nemoguća. Stvari se ne menjaju i prilikom pokušaja da se stavi prst u vaginu, tampon ili spekulum, a ponekad i sama anticipacija seksualnog odnosa dovodi do istih smetnji. Istorija vaginizma je veoma duga, ali klasifikacija samog poremećaja je uglavnom bila netačna, u ranijim verzijama MKB-a nije postojala dijagnostička kategorija” vaginizam”, ili je svrstavana u red histeričnih poremećaja.Danas se ona i u MKB-10 i u DSM-4 svrstava u kategoriju bolnih seksualnih disfunkcija. Žene koje pate od ovog poremećaja nemaju nikakve anomalije u anatomsko-fiziološkom smislu, mogu da se normalno uzbuđuju prilikom stimulacije klitorisa, pa i da doživljavaju orgazam, ali imaju intenzivan strah od penetracije, koji ih totalno blokira prilikom koitusa. Sve to dovodi da se partnerska veza ili brak ne iskorišćavaju u pravom smislu. Vaginizam se lako dijagnosticira, najčešće prilikom ginekološkog pregleda, gde nije moguće da se obavi pregled na uobičajeni način. Ove žene se plaše pregleda, ponekad ne samo ginekoloških, već i od zubara, od igala i sl., a često imaju i mnoge druge strahove, poput straha od bolesti, infekcija itd. U ginekološkoj praksi vaginizam je redak fenomen, od njega pati oko 6,8% pacijenata, dok je u populaciji njegova zastupljenost samo 2%. I ostala empirijska klinička iskustva psihoseksualnih terapeuta pokazuju da ona nije tako česta, ali da postoji veći broj žena koje su imale blaže smetnje tokom života. Organski uzroci vaginizma, poput lokalnog zapaljenja polnih organa, rigidnog himena, endometrioze, karličnih tumora, hemoroida i sl., su veoma retki, kao i kod ostalih seksualnih disfunkcija, ali ih ne treba prevideti. Postoje razna istraživanja koja su imala za cilj da identifikuju psihološke razloge koji leže u osnovi vaginizma. Strah od bola prilikom seksualnog odnosa je imalo oko 20,8% žena(zbog toga i povezivanje sa dispareunijom), 17,8% je imalo gađenje prema seksualnosti, posebno prema seksualnom odnosu, dok je11,7% žena razvilo smetnje kao reakciju na erektilnu disfunkciju svog partnera. Takodje, nije redak uzrok i strah od trudnoće kod 10,2% žena ili uverenje da imaju veoma usku vaginu- 8,2%(Blazer,1964). Široko je bilo prihvaćeno i mišljenje da on nastaje kao posledica seksualnih trauma tokom razvoja,pogrešnog vaspitanja ili prihvatanje religijskih poruka o seksualnom ponašanju kao nešto prljavo ili grešno. Vredna su zapažanja Silverštajnove (Silverstein, 1989) koja je proučavala veliki broj žena (kao i njihove porodice) sa ovim smetnjama i došla je do veoma zanimljivih zaključaka, koje osvetljavaju uloge oca ovih žena u njihovom razvoju. Sumirajući podatke saznala je da apsolutna većina ovih žena, više od 90%, ima strah od oca. Njihovi očevi su uglavnom bili hladni, dominantni, moralistički i kritizerski nastrojeni, ponašali se zaštitnički, ne poštujući privatnost njihovih ćerki, a u periodu mladalaštva dok su izlazile ponašali kao ljubomorni ljubavnici i bili suviše zainteresovani za seksualno ponašanje svojih ćerki. Bračni odnosi roditelja osoba sa vaginizmom gotovo nikada nisu bili dobri, a često veoma emocionalno hladni, nasilnički ili sa pravim fizičkim obračunima. Mnoge pacijentkinje su gledale prisiljavanje njihovih majki na seksualni odnos. Strah od seksualnog odnosa kao posledica bola prilikom seksualnih aktivnosti, neprijateljstva prema partneru, seksualno zlostavljanje ili drugo neprijatno iskustvo u ranom detinjstvu smatraju se za veoma značajne etiološke uzročnike. Struktura ličnosti ovih žena je protkana nesigurnošću, neodlučnosću, strahom od konflikata, često sa potisnutim besom i ljutnjom, koji veoma moguće izražavaju kroz vaginizam, u vidu pasivne agresije. Partneri ovih žena su najčešće veoma pasivni, neagresivni, preterano zavisni i submisivni.Oni veoma ugađaju njima i boje se reakcija svojih žena, koje ih veoma lako uvuku u “bolnu seksualnu priču”. Neki od njih vremenom razviju i erektilnu disfunkciju, ukoliko sebe okrive za stalne neuspehe tokom snošaja i postanu frustrirani .Uglavnom oni strpljivo čekaju da se partnerka pripremi za seksualni odnos ili razviju alternativne oblike seksualnog izražavanja. U mojoj praksi sam imao nekoliko slučaja vaginizma. Vaginizam se uspešno rešava ukoliko postoji motivacija za obavljanje seksualnih zadataka kod partnera i ukoliko ne postoji dublji psihopatološki problem, poput depresije ili lošeg partnerskog odnosa. U tom slučaju, se mora prvo stvoriti “unutrašnja klima” kod oba partnera, da bi se kasnije obavljala seksualna terapija. Imao sam jedan relativno “čist“ klinički slučaj gde nije bilo seksualnog kontakta do 35-te godine i pored toga što je imala par momaka i ozbiljno zabavljanje od godina dana, kao i bračni život u trajanju od 10 godina.Njenog supruga je doživljavala kao veoma pasivnog, stidljivog i povučenog (ona ga prva poljubila), a on je njen vaginizam doživljavao kao sopstvenu slabost. S njim je imala bračnu sigurnost, novac, stabilnost, ali ne i seksualno uzbudjenje. Jednom prilikom mi se poverila da je imala kratak susret sa jednim muškarcem koji je stažirao kod nje na poslu, gde je osetila strast i uzbuzdjenje prilikom ljubljenja s njim, nešto što nikada nije osetila u braku.Takodje, desilo joj se da prevari supruga sa jednim kolegom. Imala je osećaj krivice zbog toga, ali sam joj sugerisao da su te stvari normalne i da je tražila ono što nije trenutno imala u braku, istina na ruku, sa još uvek tada neraščišćenom bračnom situacijom. Verovala je da bi ona odavno prebrodila svoj problem sa nekim drugim partnerom i da se njen brak ne bi raspao zbog vaginizma. Veoma kasno je potražila pomoć, nakon razvoda, prvo kod nekog psihologa, koji je samo slušao, uz sugestiju da popije neki lek za smirenje, ali njoj se to nije dopalo, tražila je otvoreniju komunikaciju, pa je na kraju saznala za mene, i obratila mi se. Njena istorija je obilovala porodičnim nasiljem, gde je ona bila svedok tuča njenih bioloških roditelja.Njenog oca opisivala je kao veoma hladnog. Bila je veoma neodlučna i podređena u porodičnoj situaciji, bez preuzimanja inicijative i odgovornosti. Tokom zajedničkog rada postala je svesna da je lenja, da joj nedostaje više energije i hrabrosti za promene u životu. Jednom prilikom mi je napisala: “Zato sam i provela 10 godina sa čovekom koji nije uspeo da probudi u meni ženu u pravom smislu te reći“. Pa iako ovo njeno shvatanje može da odslikava ličnu neodgovornost u seksualnom životu, ipak u nastavku je pomerila fokus na sebe: ”Plašila sam se promena, plašila da kažem bilo kome i bila bih u stanju da živim takav život ko zna koliko dugo da neko drugi nije to prelomio umesto mene”. Žene koje imaju seksualne probleme u našoj kulturi stide se sebe, sopstvenog života i seksualnosti, jer naše društvo još uvek nije razvilo mehanizme da one lakše potraže stručnu pomoć. U državnim strukturama, poput domova zdravlja, poliklinikama i bolnicama, doktori nisu stručni i“nemaju vremena“ da se bave ovim problemima, a često ove pacijentkinje naiđu na nerazumevanje i ponekad na ismejavanje od strane „stručnjaka“. Stvarnost nije bolja ni u privatnim klinikama, jer doktori najčešće nisu specijalizovani za ovu vrstu problema. Radili smo na njenoj depresivnosti, pravila je plan dnevnih aktivnosti, vežbala je asertivnu komunikaciju i odlučnost, radili progresivnu relaksaciju, a kasnije i seksualne vežbe.I pored njene slabije opšte kontrole i impulsivnosti, koje su stvarale neprilike u socijalnom življenju i na poslu, glavni uzrok njenih problema u seksu su bili njen intezivan strah od trudnoće (baba joj govorila da se pazi toga), traume iz „detinjstva“, kao i određenih predrasuda. Bojala se veličine polnog uda, bola koji on može da joj nanese, ali sam joj sugerisao prilikom zajedničkih susretanja da je vagina šuplja cev i da nema nervnih završetaka, što se na kraju pokazalo kao ključna (da ne kažem magična) rečenica za njeno izlečenje. Kada je došla kod mene 5 godina nakon razvoda bila je bez partnera, pa smo pokušavali zajednički da stvorimo klimu da bude otvorenija u sledećim susretima sa muškarcima, da poveća sopstveno samopouzdanje. Zbog finansijskih razloga, obavili smo “samo“ 7 duplih seansi, sto se na na kraju pokazalo dovoljnim. Javila mi se putem mail-a nakon nekoliko meseci da je uspela da ima nekoliko puta seksualni odnos prvo sa jednim mladićem, a kasnije i da bude u vezi sa drugom osobom i da redovno upražnjava seksualne aktivnosti. Uspela je da skupi hrabrost da se upusti u nove „avanture“ ponavljajući u sebi moju rečenicu da je vagina šuplja i da nema šta da je boli. Bilo mi je drago što smo uspeli da povećamo njenu odgovornost kao jedan od većih strahova kod nje (odgovornost na poslu i sl.), pored ostalih poput odlaska kod lekara i bolesti koje mogu da zadese nju i njene roditelje. Tokom terapije je uspela da dodiruje sebe prilikom obavljanja seksualnih zadataka, što je bilo veoma značajano s obzirom da nikada pre toga nije masturbirala, a takodje i da doživljava prijatne senzacije. Na taj način je poboljšala seksualnu samospoznaju i polako trasirala put ka većem uživanju u seksualnoj igri. U slučaju vaginizma, da bi se prekinuo začarani krug (strah od odnosa-vaginizam-bol), najčesće je potrebna stručna pomoć. Pacijentkinje je retko traže, jer imaju strah od lekara, pregleda i bolesti, ali ukoliko se odluče, prognoze su veoma dobre. Ako je motivacija prisutna kod klijenta i kod njenog partnera, šanse za potpuno izlečenje su 95%. Ostalih 5% klijentkinja ne postignu uspeh bilo zbog neprihvatanja tretmana ili nedostatka želje partnera da učestvuje i sl. Do sada su razvijene različite metode i procedure u lečenju vaginizma, a psihoseksualna terapija kao integrativna metoda daje najbolje rezultate. Prevremena ili brza ejakulacija (u narodu “brzo svršavanje”) je najčešća seksualna disfunkcija kod muškaraca. Karakteristična je u periodu mladosti, na početku seksualnog života, kada muškarac još uvek nije dovoljno seksualno spoznao sebe, da bi vremenom sa sticanjem iskustva ona nestala. Ali govoreći ispravnije, seksolozi ne svrstavaju tada (u većini slučajeva) prevremenu ejakulaciju u kategoriju seksualnih disfunkcija, jer se radi o razvojnoj fazi, koja većina muškaraca relativno brzo i lako prevazidje. Kada prevremena ejakulacija postaje disfunkcija?
Prevremena ejakulacija je ranije bila svrstavana u domenu impotencije i širih neurotskih poremećaja. Danas, zahvaljujući pre svega urologa Dzejmsa Semansa, ona pripada ciklusu seksualnog odgovora i njenom orgazmičnom fazom. Kasnije i Masters i Džonson, kao i Kaplan potvrdjuju predpostavke Semansa da se radi o nemogućnosti kontrole ejakulatornog refleksa, pa se sada na prevremenu ejakulaciju gleda na drugačiji način. Postotak ljudi u populaciji koji imaju ovu seksualnu disfunkciju je relativno visok. Ranija empirijska i psihoterapijska iskustva su govorila da je ovo najčešći oblik seksualne neuspešnosti, a procene su bile da od nje pati 10% populacije. Neka kasnija istraživanja su utvrdili da je taj postotak mnogo veći, oko 36-38% (Spector and Carey) ili prema saznanjima Lauman-a i sar. on iznosi 21%. Prevremena ejakulacija se najčešće sreće kod neiskusnih muškaraca, adolescenata i mladih odraslih, kodnedovoljno informisanih i edukovanih muškaraca, usled nedostatka znanja, pažnje ili veštine. Apstinencijaometa sticanju kontrole, pa i muškarci koji nemaju ovaj problem prerano svrše ako nekoliko nedelja nisu upražnjavali seks. Strah, napetost, anksioznost, takodje dovode do gubitka kontrole. Mnogi muškarci u razvojnom periodu nisu odlagali ejakulaciju, već su brzo ejakulirali prilikom masturbacije. Neki su imali samo kvazi iskustvo, sa prostitutkama, čiji je osnovni profesionalni stav da požuri i brzo svrši s tim. Prevremena ejakulacija se takodje “uči” u mnogim drugim slučajevima: - Kada oba partnera imaju strah od trudnoće, kada je žena suviše pasivna ili odbija seksualni odnos, kada je muškarac bolestan, alkoholisan ili umoran, kada stupa u kontakt sa novom i atraktivnom partnerkom itd. Iako se ovaj problem više javlja kod mladjih muškaraca, postoje ljudi u 40-tim, 50-tim pa čak i stariji koji su celog života slabo kontrolisali ejakulaciju. Na našim prostorima, najčešće se javljaju ljudi koji imaju problem sa erekcijom, mnogo manje sa preuranjenom ili zakasnelom ejakulacijom. Možda je to tako, jer muškarci sa ovih prostora još uvek ne shvataju da to može biti problem. Uglavnom se zadovolje brzim seksom, pritom se često i hvale da mogu više puta, ne shvatajući da većina žena ne može tako brzo da dostigne vrhunac. Ali, ispada da njih to ne optrećuje previše. Ipak, stvari se menjaju. Žene više neće ostajati u braku ili u odnosu ukoliko nemaju zadovoljstvo u seksualnoj razmeni. Sve više žena legitimno očekuje da muškarac uradi sve što može kako bi zajednički imali ispunjeniju seksualnu priču. Pa iako postoji verovatnoća da je neko konstituacionalno osetljiviji od drugoga u genitalijama, ipak se pre svega radi o sposobnosti da se voljno kotroliše sam čin ejakulacije. S toga, kao i svaka druga sposobnost zahteva vremena za vežbanje i balansiranje seksualnog uzbudjenja tokom odnosa. Seksualni terapeuti su imali veliki uspeh u rešavanju problema prevremene ejakulacije. Izveštaji ukazuju na to da 80-90 procenata muškaraca nakon programa nauči da se bolje kontroliše, to je veština ili navika koja se može naučiti za 8 do 12 nedelja ukoliko ste voljni da uložite dovoljno vremena i energije. Često se dešava da muškarci koji brzo svršavaju požele da im odnos traje 1, 2 ili više sati. Razumljivo je da oni žele da duže izdrže tokom seksa, ali nije realno stvarati takva očekivanja, jer to ne znači istovremeno i bolji seks. To predstavlja drugi ekstrem u seksu, pa žene koje imaju partnere sa zakasnelom, produženom ejakulacijom takodje nisu zadovoljne i srećne. Njima seks postaje mučenje, jer partner nikako da svrši. Zato je potrebno u saradnji sa terapeutom stvarati realistične ciljeve, koje podržavaju seks i samo življenje. Interesantno je da je ova disfunkcija češća u zapadnom, nego u istočnom svetu. Odmah nam pada u oči činjenica da ona može biti povezana sa stilom življenja. Zapadnjaci stalno negde žure, kako je onda moguće ostati miran u seksualnoj igri?..Kako produžiti čin, kad je on samo način da se čovek genitalno olakša, da smanji napetost iz drugih izvora. Nema tu ni puno uživanja, nema dubokog ispunjenja koje treba da sledi nakon vodjenja ljubavi. Istok razmišlja sasvim drugačije, još od pamtiveka postoji Kamasutra koja pomaže da ljudi usklade sebe kroz različite položaje tokom seksa, da smanje monotoniju, ali i da nauče nešto više o sebi i partneru. Takodje postojiTantra koja se nije proširila na zapadu kao joga, ali koja je možda delotvornija od joge, jer ona do boga-prosvetljenja dolazi kroz ljubav i seks. Ima li boljeg načina da spoznate sebe, da doživite prosvetljenje, mir, radost, blaženstvo, nego kroz seks. Tantra gadja centar, samu suštinu, i to radi na veoma jednostavan i suptilan način, kroz seksualni dodir koji nema cilj, kroz penetraciju koja je spora, lagana, bez ikakvog naprezanja. Prevremena ejakulacija nije veliki problem i relativno lako se rešava. Ipak, ona zahteva da poradite na sticanju svesne kontrole samog procesa, i da povećate polje kontrole. Pre neki dan je kod nas došao sredovečni muškarac, koji je imao problem sa erekcijom i prevremenom ejakulacijom(u tim situacijama ako se radi sistematski primarno se rešava erektilna disfunkcija, a sekundarno prevremena ejakulacija). Ranije je uzimao preparate za bolju erekciju i sprej kao anestetik protiv brzog svršavanja. Ovaj put je hteo malo više da sazna o brzoj ejakulaciji, pa me pitao: Evo, vi ste psiholog, šta mislite zbog čega se to meni dešava? Ja sam inače hipersenzibilan, jednostavno sam veliki emotivac. Postoje mnogo razloga (nisam pričao o stilu življenja, iako se “hvalio” da je stalno u akciji), ali sam to sažeo u jednu rečenicu: Zbog pomešanih osećanja, s jedne strane veliko uzbudjenje, a s druge strah, napetost. A ne, ja nemam nikakvog straha, rekao mi je. Dobro, a da li ponekad pomislite da ćete svršiti brzo tokom odnosa?-pitao sam ga. A da, često mi se javljaju te misli, odgovorio mi je. E to je strah, anksioznost, nelagodnost, trema, napetost, kako hočete- rekao sam. To se mora promeniti. I pored toga što je i on bio kao i večina ljudi, koji gledaju da brzo reše svoj problem nekim preparatima, ipak mu je prijala ova druga dimenzija priče koju zastupaju seksualni terapeuti, koja nema veze sa instant pristupom, ali gde su rezultati mnogo trajniji. Pomislite samo koliko besmislica plasira farmaceutska industrija kad napise na nekom leku poput vijagre da je on delotvoran u slučaju problema sa erekcijom i prebrzom ejakulacijom. Pa ako vam je za kvalitetnu erekciju potrebno više uzbudjenja, a za produženi odnos manje uzbudjenja, kako je onda moguće da taj lek deluje na više frontova, da istovremeno i spušta i diže uzbudjenje? U slučaju problema sa erekcijom, vi treba da penjete pozitivno uzbudjenje i da ga održavate. U slučaju prevremene ejakulacije, vi treba da smanjite uzbudjenje u granicama tolerancije. Ljudi koji imaju obe disfunkcije, moraju prvo da nauče da svesno podižu i spuštaju uzbudjenje kroz erekciju, a kasnije i da “plivaju nizvodno” u slučaju prevremene ejakulacije. Ali ljudi vape za takvom “pomoći ”, jednim udarcem da reše čitav svoj život. Nažalost, to još uvek nije moguće. Postoje dva pristupa u kontrolisanju ejakulacije, jedan uključuje lekove poput Prozak-a, Zoloft-a, Anafranil-a, uglavnom antidepresive koje se daju u manjim dozama nego kod depresije.Ali to ne isključuje moguće uzgredne pojave poput anksioznosti, vrtoglavice, glavobolje, nesanice, a u slučaju predoziranja opadanje seksualne želje, pa čak i problema sa erekcijom.Najveća mana lekovima je što omogućava da imate duži odnos, ali kontrolu ima lek, a ne vi. Pritom korisćenje lekova ne daje trajni efekat,nećete ništa naučiti o tome kako da se uzdržite, pa ćete morati da nastavite da uzimate lekove. Lekovi su izgleda najopravdaniji jedino u kombinaciji sa fizičkim vežbama, u slučajevima kada je partnerka nezadovoljna, ljuta ili besna zbog lošeg seksa, pa nije u stanju da odma krene sa seksualnim vežbama. Tada je dobro da ona doživi neko zadovoljstvo kroz duži seks uz pomoću leka koji će uzeti muškarac, da bi se kasnije otvorio prostor za realizovanje programa seksualne terapije. Znači, prvo se uzima lek, pa kako se polako uvode vežbe, smanjuje se lek i na kraju totalno izbacuje. Program psihoseksualne terapije predstavlja drugi i drugačiji pristup u rešavanju ove disfunkcionalnosti, gde muškarac kroz fizičke vežbe stiče svesnost o procesu ejakulacije i poboljšava svoju kontrolu, najpre sam, a posle i sa partnerkom. Najpoznatije tehnike su Semansova kreni-stani, tehnika stiskanja – squeeze tehniques (Masters i Johnson), i Kaplanova tehnika pauze. Ja u svom radu koristim najpre mentalne vežbe seksualne desenzitizacije, a zatim modifikovana verzija Semansove tehnike. Na ovaj način se postižu veoma dobre rezultate, i klijenti na taj način usvoje dve veštine: Jedna je sposobnost da se potpunije posvete svojim osečanjima uzbudjenja i napetosti. Druga je sposobnost da menjaju ponašanje tako da mogu da spreče ili odlože ejakulaciju. Ali najpre treba da pogledate u sebe, da priznate šta se dešava i ne negirate ono što vam partnerka kaže. Ne radi se o tome da ste vi loš ljubavnik, već se radi o tome da ima prostora za napredak. Nemojte da stavljate glavu u pesak, nije to nešto čega se treba stideti. Ima milioni muškaraca širom sveta koji imaju slične probleme, koji pokušavaju da promene i poboljšaju svoj seksualni život. Nemojte čekati pretnje partnerke da če vas ostaviti ili duboku starost sa osećajem da ste propustili prava zadovoljstva u seksu. Mnogo je koristi od sticanja moći da se kontrolišete, imaćete duži seks, u kojim obično ima više uživanja, imaćete bolju mišljenje o sebi kao ljubavnika, samopouzdanje će vam biti veće, a partnerke to umeju da cene. Njihov orgazam će biti lepši,ispunjeniji i potpuniji, a s tim i vaša veza kvalitetnija. “Lakše mi je da se popnem na Himalaje, nego da se udvaram devojci” Muškarac, 38 Zamislite situaciju da ste sami, nemate mnogo prijatelja, niko posebno ne želi da se druži s vama, ne znate da se dobro zabavljate i udvarate, niste imali nikakvih ljubavnih i seksualnih iskustava. Živite kao “autsajder” i čekate da se nešto spontano desi samo od sebe ili da se ne desi jer vi to ne zaslužujete. Život za vas nema previše smisla, jer se drugi raduju, žive ispunjeno i srečno, dok vas niko ne primećuje, osećate se kao “živi leš” i čekate da se život okonča. Nije vam strano da razmišljate i o suicidu, jer sva druga rešenja ne postoje. Pa iako svako od nas povremeno pomisli da mu život nije sjajan i da nema razloga za sreću, ovakvo “stanje na terenu” bi svakoga bacilo u duboku depresiju. Da stanje bude gore, mnogi prolaznici koje srećemo svakodnevno na ulici, u prodavnici, u pošti i slično, su samo “maskirani roboti” koji pokušavaju da sakriju sopstveni tužni svet. U potrazi za smislom života Svako ljudsko biće traži neki smisao u svom životu, često, uporedjujući se sa drugim ljudima. U zavisnosti od toga koga će izabrati kao kriterium po kom bi se vladali, ljudi doživljavaju različita osećanja. Ako usmere pažnju na one koji imaju više od njih, osećaće se tužno, jadno i bedno. Ako to uporedjivanje potraje i postane deo unutarnjeg vrednosnog sistema, depresija brzo “kuca” na njihova vrata. U suprotnom, kada izaberu “bolji” model za uporedjivanje, gde drugi imaju manje od njih, onda su osećanja poput radosti, sreće i zadovoljstva češće prisutna. Ipak, pravi lek je da se ne uporedjujemo, jer bez obzira na pozitivne ili negativne emocije, kriterijumi su nam uvek drugi. A kad su drugi merilo za naš život, teško da ćemo istinski živeti. Jer u takvim okolnostima, život ostalih nam postaje bitniji od nas samih i našeg života , a na taj način se ne može istinski naći smisao života. Kakvu smisao života imaju ljudi koji se ne osećaju prihvaćeno od ostalih, koji ne gaje tople odnose sa okolinom, koji nemaju razvijenu socijalnu mrežu, koji ne “učestvuju” u životu? Kakvu smisao može naći osoba koja nikada nije imala devojku ili momka, koja se nikada nije dodirivala, koji nije ostvarila intimniji susret sa potencijalnim partnerom? Kakav sopstveni svet gaji osoba koja se nikada nije udvarala, niti izašla na ljubavni sastanak, ili je to uradila svega 2 ili 3 puta u životu, a blizu je 40-te godine? Kako tim osobama “dati” smisao života, kako im pomoći da izgrade sopstveni sitem uverenja oslobodjen uticaja kulture i sredine u kojoj žive? Sa gomilom takvih pitanja susreću se terapeuti u radu sa depresivnim, suicidalnim, asocijalnim, preterano stidljivim osobama, ljudima koji imaju sve predispozicije da žive ispunjen i zadovoljavajući život, ali iz nekog razloga ne umeju. Kod mene, kao psihoseksualnog terapeuta , dolaze uglavnom muškarci koji su potrošili svoj život na izbegavanje mogućih “opasnosti” u susretima sa ženskim osobama. Uglavnom imaju negativan tok razmišljanja o sebi, životu koji vode, kao i o nadi u budućnost. Obično su to ljudi koji su prešli trideset i neku godinu, pa nemaju više gde i kako da se “kriju”. Pritisak sredine je suviše jak da bi oni i dalje racionalizovali svoje stanje. Potrebno je da nadju devojku ili ženu s kojom će imati zdrav i ispunjen život i seks. Medjutim, oni su dugo investirali u svoju bol i patnju, dugo su bežali od intimnog kontakta, dugo su gajili pogrešna uverenja poput toga da će se stanje promeniti nakon fakulteta, da će se i devojka koja im se dopada potruditi oko zbližavanja, da su preopterećeni poslom, da su devojke koristoljubive itd. Zapravo, oni su našli različita opravdanja za svoje stanje, zbog stidljivosti, straha od žena, straha od seksa, straha od bliskosti i sl. Zbog svih tih uticaja, ovi ljudi su stvorili “udoban” svet u kojem žive, bez neprijatnosti, rizika i mogućnosti odbacivanja. Ali, taj svet ih nikako ne može ispuniti, ne može ih učiniti srečnim i ponosnim na sebe. Kad dodju kod mene, s obzirom na dužinu trajanja njihovog problema, iskreno ih obavestim da će nam biti potrebno dosta zajedničkog rada i ulaganja, da bi promenili njihovu situaciju. Nije bitno da li su došli zbog gubitka seksualne želje i erekcije, ili zbog nespretnosti sa devojkama, ili zbog depresije u kojoj su bili ili se trenutno nalaze, svima je zajedničko da nisu imali iskustva sa devojkama. Da li je njihova depresija mogući uzrok njihove razvojne faze, ili je taj nedostatak iskustva prouzrokovao depresiju, nije preterano važno. Potrebno je ustanoviti trenutnu razvojnu fazu i opšti mentalni status i kreirati jasan plan i program dostizanja postavljenih ciljeva. Kakvi su ovi muškarci? Ono što je karakteristično za ove muškarce je što ne žele da ništa “izgube”, da se posramote, da budu ismejani, odbačeni, pa čak se boje i da budu prihvaćeni. A takva mogućnost uvek postoji kad se udvarate, kad treba da poljubite devojku prvi put, kad treba da se skinete i budete uzbudjeni. Njihovi roditelji preterano “kasno” primete šta se zapravo zbiva, a u večini slučajeva oni “kumuju” njihovoj pogrešnoj socijalizaciji. Ta socijalizacija nikada nije bila usmerena ka ljubavi i seksu, ove osobe nisu imali prave modele pored sebe, od koga bi naučile veštine ophodjenja sa sobom i drugim osobama. Kod njih nije problem samo ljubavni i seksualni život, već i ostali aspekti socijalnog i emocionalnog izražavanja. Ne umeju da ispravno pročitaju sopstvene i tudje emocije i reakcije i u skladu s tim odgovore na spoljašne nadražaje. Njihovi roditelji su često bili zabrinuti za njih, njihovo zdravje i uspeh u školi, pa su pokušali da ih zaštite od surovog sveta. Preplašili su sopstvenu decu, pre nego što su oni uopšte krenuli da žive. Deca, s druge strane, nisu uspela da se odupru roditeljskim zabludama. Želela su slobodu, podršku roditelja, ali su dobili zabranu i kontrolu. Da paradoks bude veći, sada roditelji žele da njihovo dete ima ženu i porodicu, nesvesni da su umnogome oni odgovorni za njihovu nesamostalnost i nemogućnost da dožive pravu ljubav. Njihov nesvesni deo psihe ih uvek vodi ka “sigurnoj bazi”, koja isključuje druge osobe, a posebno žene i intimu . Neko od njih je doživeo i odredjenu “traumu” tokom odrastanja, kada je potencijalna devojka otišla s drugim momkom, ili neka žena koja ih je postidela u javnosti, ili na neki način izneverila njihova očekivanja, ali sigurno je da to nije jedini pravi uzrok.Oni su ceo svoj život izbegavali intimnije kontakte, tako da su se njihovi strahovi samo povećavali. Vilijam Dzejms, otac psihologije jednom je rekao: Mi ne bežimo zato što se bojimo, već se bojimo zato što bežimo. Neki od njih su nekada poljubili devojku, ili čak pokušali da imaju seksualni kontakt, ili bili kod par prostitutki, ali sve se uglavno završavalo neuspehom. Ili nisu dobili erekciju, ili su je brzo izgubili, ili su brzo ejakulirali. Svima njima je zajedničko da sebe vide veoma slično, kao nedovoljno dobrim za intimni kontakt sa ženom. Svi oni vuku dugi “rep iz prošlosti” u vidu “nedostatka iskustva na ljubavnom i seksualnom planu” pa imaju pukotine u različitim delovima seksualne inteligencije - emocionalni, socijalni, duhovni, i to ne sme da se prenebregne. Ovi muškarci su emocionalno nezreli, bez izgradjenog identiteta. Ukoliko i postoji neki identitet, to je onaj lažni, na bazi predstave okoline o tome kakvi su oni. A oni su zapravo kao i svaka druga osoba, željni života, ljubavi i seksa. Jedan delić njihovog mozga i dalje veruju da oni mogu i zaslužuju više, ali generalno se to brzo prekrije negativnim razmišljanjima. U situaciji kada čovek nema iskustva na intimnom planu, a ušao je u “zrele” godine, onda ne pomaže nikakvo tešenje. Ne možete reći tim osobama da će se stvari promeniti sutra, prekosutra ili u skoroj budućnosti. Oni znaju da se neće desiti brzo - a možda i nikada, jer ako se nije desilo za 30 godina, kako će se desiti sada odjednom? Ovi klijenti su dotakli “dno” i to je dobra strana priče. Njih je mnogo lakše motivisati, jer nemaju više izbora. Terapeuta vide kao poslednje utočište nade i boljitka. Lako prepoznaju terapeuta koji je empatičan, koji iskreno želi da im pomogne, koji im daje podršku u najtežim trenucima, koji je uvek tu za njih. Postali su veoma osetljivi na kritike, pa ruka puna prihvatanja, poverenja i ljubavi od strane terapeuta im dolazi kao melem na njihove višedecenijske rane. Uprkos činjenici da i drugi ljudi mogu biti sami duži period i bez seksualnog partnera, većina njih to previše ne uznemirava jer su u prošlosti imali bračnog druga, ljubavnika, partnera koji je njih voleo i oni njega. Ovi klijenti nemaju na šta da se oslone, nemaju takva iskustva da bi izdržali “težak” period.Oni su stalno u apstinenciji. A kad nemate iskustvo, ne možete niti da ga izmisliste niti da ga nadoknadite. Potrebno je da se nekako to iskustvo “stvori”. To nije uopšte naivan zadatak, potrebno je imati mirnoću i strpljivost u radu s njima jer su rezultati teško vidljivi, a pomaci izuzetno mali. Problemi sa motivacijom biće takodje prisutni, kao kod zavisnika koji često gubi iz vida svoju zvezdu vodilju. Tako i oni, često će se vraćati na stara razmišljanja da za njih nema nade, da su oni otpisani slučajevi, da niko neće njih voleti itd... Postali su zavisni od sopstvenog negativnog načina razmišljanja, da su žrtve, da su drugi krivi što su oni takvi, što nemaju uspeha sa devojkama i slično. Veoma su egocentrični, kao mala deca, pa im je bitno ko i koliko im ugadja. Njihov svet je kalkulantski, samo ljudi koji ih bezuslovno vole i prihvataju su dobrodošli, ali se takvi teško nalaze u spoljnom svetu. Sa takvom politikom možda i može da se prodje ukoliko ste devojka koja dobro izgleda, ali ukoliko ste muškarac koji ne izgleda savršeno i koji se uprkos tome nedovoljno trudi da osvoji devojku, da se zabavlja u njenom društvu, da duže komunicira i sl., onda se postavlja pitanje žašto to radi, kada želi da ima partnera, kada želi da ima seksualno iskustvo i da uživa sa nekom osobom. Odgovor je veoma jednostavan. Količina njihovog straha je veći od same želje. I kako je rekao jedan moj klijent koji već duži period dolazi kod mene: “čini mi se da što je veći strah veči je i ego, t.j. da velićina ega ide uporedo sa količinom straha”. Bio je potpuno u pravu, i taj njegov uvid pokazuje da se treba osloboditi straha i ega, ali on nije znao kako. Dobro obučeni terapeuti znaju kako se to radi. I pored toga što pokušavamo da smanjimo strah koji postoji i koji inhibira ceo proces razvijanja intimnosti sa nekim, preko različitih tehnika i metoda koje povećavaju ljubav prema sebi, mnogo više pokušavamo da povećamo želju. Zbog svega toga dajemo različite vežbe koje osnažuju pacijenta, savet da pokušava uprkos strahovima, u nadi da će doživeti pozitivno iskustvo-uspeh koji će ga silno gurati napred ka cilju. U svim tim nastojanjima, klijent polako stiće novi identitet, da nije previše različit od drugih, da i on može da se dobro zabavlja i provodi i da više prihvata i voli samog sebe. To u suštini predstavlja sublimirani asertivni trening na polju ljudske seksualnosti. Kada samo terapeut nije dovoljan Postoje situacije kada je terapeutovo zalaganje nedovoljno i pored vidljivih promena kod klijenta. On se oseća bolje, nije više depresivan, veruje da će vremenom naći osobu s kojom će deliti krevet, pa i život, ali i dalje nema izgleda da se nešto konkretnije desi na planu intimnosti. Više ostvaruje kontakta, ide na sastanke, preduzima inicijativu, ali kao da nedostaje još jedna karika da bi se ceo proces završio pozitivno. Zbog svega toga na zapadu postoje surogat terapeuti (a ja sam u skorije vreme krenuo s tim, više u domenu komunikacije, bez seksualnih zadataka za sada) koji pomažu terapeutu u radu sa ovakvim klijentima. I pored svih kontroverzi koje prate rad surogata, to neretko predstavlja zadnju opciju. Iskustvo koje ne postoji, mora se stvoriti u domenu socijalne, seksualne i ljubavne razmene. Prostitutke nisu dobar izbor, jer nemaju vremena i veština za rad sa klijentom, one samo pokušavaju na brz način da zabave klijenta i uzmu svoj novac. Surogat terapeut radi za novac, ali to je jedina sličnost sa prostitutkama. One su obućene za rad u domenu komunikacije, poznaju vežbe i zadatke koje daje terapeut i komuniciraju sa terapeutom pre i nakon seanse sa klijentom. U postizanju zajedničkog cilja, surogat i klijent često igraju različite uloge, izlaze po kafićima i restoranima, gde klijent vežba da komunicira sa ženom u javnosti, uči da se dobro provodi, da se udvara i da zavodi. Kasnije se prelazi na vežbe dodirivanja i masaže, da bi se na kraju putem različitih seksualnih zadataka stiglo do seksualnog odnosa. Ali, bez obzira na predrasude koje postoje u vezi surogata, i njihovo izjednačavanje sa prostitutkama, prava istina je da oni mnogo više rade sa klijentom u domenu komunikacije i sticanju socijalnih veština.Ono što terapeut pomaže da klijent uradi u mašti, surogat mu pomaže da uradi u stvarnosti. To je u suštini timski rad, gde se postepeno i sistematski stvara iskustvo kod klijenta, koje povećava njegovo samopouzdanje da se upusti u seksualni i ljubavni kontakt sa drugim ženama. U takvim okolnostima klijent stiće poverenje u sebe da i on može da bude uspešan u spoljnom svetu, što je veoma bitno za postizanje cilja zbog kog se klijent odlučio na psihoseksualni tretman. I pored svih kritika, rad sa surogatom se pokazao veoma delotvornim, tako što su iskustva stečena s njim, klijenti prenosili na realni život. I pored toga što se surogat-partnerka koristi u retkim situacijama, kada muškarci nemaju devojku ili ženu, dešavalo se da neke partnerke nisu bile motivisane za rad sa muškarcima koji su imali neki seksualni problem,pa su čak i same predlagale surogate. U tim situacijama, problem ljubavnog odnosa očito je bio veoma prisutan, pa su muškarci uglavnom ostavljali te partnerke kada su postali funkcionalni u seksu. Rad sa surogatom je skuplji nego uobičajeno, jer se plaćaju dve osobe, a takodje u svetu nema previše surogat terapeuta, koji bi radili sa ovim muškarcima. Medjutim, postoje i programi u trajanju od dve ili tri nedelja koji su namenjeni onima iz drugih zemalja, koji bi doputovali specijalno da svakodnevno intenzivno rade na sopstvenom poboljšanju ljubavi i seksa. Želim da ljudi znaju da uprkos svih problema koje mogu da ih zadese, rešenja uvek postoje za oni koji su spremni da učine prvi korak. U bekstvu smo. Verujemo da je sreća stvar geografije, ili klase, boje kože, ili pak da svoje trikove skriva pod gomilom novca i mami nas.Težimo da negde odemo. Sve vreme dok bežimo ne napušta nas osečanje melanholije koje se krije kao kamičak u našim omiljenim udobnim patikama ili kao veliki trn uskraćenosti emocionalnog priznanja koji nam je ušao pod kožu. Duševna patnja je uvek tu da nas upozori da bežimo od samih sebe. Stenli Krauč Kada su seksualni terapeuti po prvi put progovorili o mogućnosti kategorizacije seksualnih smetnji, tada su ustanovili da postoji nekoliko faza u seksualnom odgovoru čoveka. Prva je seksualna želja, druga uzbuđenje, treća orgazam. To su tri najvažnije faze, prilikom kojih se “dešavaju” mnoge seksualne disfunkcije. Helen Singer Kaplan, psihijatar, koja je prva predstavila ovaj trofazni model seksualnosti i stvorila psihoseksualnu terapiju, napisala je knjigu Poremećaji seksualnih želja, u kojoj je naglasila značaj i složenost seksualne želje. Kasnije su se i ostali terapeuti složili da svi poremećaji u okviru seksualne želje, predstavljaju “težak zalogaj” za psihoterapijski tretman. Smanjena seksualna želja je i sada prva na listi od svih seksualnih disfunkcija, zbog koje se zapadna populacija obraća za pomoć i najčešći klinički sindrom u sklopu poremaćaji seksualne želje. Ali i odsustvo seksualne želje, njeno “preterano” prisustvo (satirijaza i nimfomanija) , kao i seksualna averzija, takodje predstavljaju složenu psihičku dinamiku jedne osobe ili para. Seksualna želja se danas smatra bazom seksualnosti. U njenom razumevanju i bližem shvatanju, ometaju nas mnogo direktnih i indirektno povezanih činilaca, u čijoj identifikaciji je često neophodno i učešće terapeuta. Sada seksualni terapeuti znaju da bez zadovoljavajuće seksualne želje nema dobrog seksa. Smanjena seksualna želja Osećam se veoma loše. Prosto ne želim da vodim ljubav sa svojom suprugom.Ona se oseća ružno, misli da imam ljubavnicu, a nemam, i osećam se kriv, osećam se grozno.Zašto mi se više ne diže na nju? - Muškarac, 45 Kako je smanjena seksualna želja oblik seksualne disfunkcije koja je najčešća u svetskim okvirima, koja ujedno i dosta uznemiruje ljude i zbog koje neretko dolazi do dubljih sukoba u vezi, pa i razvoda, smatram da joj treba posvetiti više pažnje od ostalih poremećaja seksualnih zelja. Smanjena seksualna želja kod jednog ili oba partnera obično ne deluje previše ozbiljno. Logično, ako je nešto smanjeno treba da se podigne, ali pitanje je kako povećati seksualnu želju? Oni koji nemaju ovaj problem često smatraju da će jedna romantična večera ili novi veš stimulirati partnere u smeru “seksualnog druženja”. Imao sam klijente koji su mi govorili da su upravo sličan predlog dobili od jednog psihologa gde su potražili savet. Kako bi sve bilo tako jednostavno da stvari tako funkcionišu.Predpostavljam da u nekoj situaciji to može da bude od koristi, ali u većini slučajeva nije tako. Nažalost, potrebno je mnogo više truda i dubinskog rada, često u interakciji sa terapeutom da bi se “odmrsile svi konci”, pogotovo kada se radi o primarnom obliku slabosti seksualne želje. Nije dovoljno raditi samo na periferiji, promeniti stoljnak ili kupiti novi nameštaj. Potrebno nam je istinsko, pravo razumevanje seksualne želje. Svi se rađamo sa prilično istim potencijalom za upražnjavanje seksualnih aktivnosti. Ne mogu da tvrdim da je on jednak kod svih nas, ali smatram da konstitucionalno nismo previše različiti, kao sto mnogi partneri koji su u krizi imaju predstavu o tome. Razlike sigurno postoje, kao što neki više vole da pešaće, a drugi da trče, tako i svi mi nećemo istom silinom “juriti” ka seksu. Medjutim, ono što spolja izgleda kao nepomirljivo, preterano različito, kontradiktorno, može unutra, u dubini naše duše da bude veoma slično kod svih nas. Ako je seksualna želja baza samog seksa, onda je potrebno da mi stignemo do te baze, da je malo bolje upoznamo. Baza nije blizu, ponekad je prilično nejasno gde je ona, da li uopšte postoji i kolika je? Ima li smisla tražiti je, ili je bolje pretpostaviti da je nema, ili barem ne sa trenutnim partnerom? U praksi se najčešće dešava da jedan od partnera ima veću, a drugi smanjenu seksualnu želju u odnosu na drugoga. Medjutim, ako ih postavimo sasvim po strani, nezavisno jednog od drugog, ili sa drugim partnerom, ništa neuobičajeno ne bi primetili. Onaj koji želi seks jednom nedeljno bio bi sasvim “normalan” kad je sam ili u relaciji sa nekim koji takodje želi istu frekfenciju seksa. Onaj drugi, koji želi 4-5 puta bio bi takodje podjednako “normalan”. Medjutim, u situaciji kad su jedno pored drugog, kad jedan želi jedanput, a drugi 4-5 puta nedeljno, onda to predstavlja problem i potrebno je da se nekako reši. Kompromis u smislu “da se nadjemo na sredini” deluje kao dobra solucija, ali neretko se ispostavlja da se do kompromisa ne dolazi lako i jednostavno. Uskladjivanje deluje kao “preteška misija” i za jednog i za drugog partnera. Statistika pokazuje da je hipoaktivna seksualna želja češća kod ženske populacije, u nekim istraživanjima u Americi čak 22% žena ispoljava taj poremećaj, nasuprot 5% muškaraca (Lauman i sar., 1999) U drugim istraživanjima registruje se manji postotak slabosti seksualne želje – 1%-7%, (Simons i Carey,2001). Medjutim, ono što je prilično tačno jeste da sa starenjem seksualna želja polako opada kod svih, bez obzira na pol, s tim što se kod muškaraca ovaj poremećaj češće javlja u starijim godinama, dok se kod žena javlja u mlađem uzrastu. Smanjena seksualna želja ili njeno odsustvo nastaje iz psiholoških i telesnih razloga i njihovih kombinacija. Kaplanova je smatrala da je strah povezan sa seksualnom aktivnošću, ali i strah koji nastaje iz drugih razloga ključan faktor koji dovodi do slabosti ili gubitka seksualne želje. Da bi razumeli seksualnu želju, potrebno je da ustanovimo njen sadržaj. Kao i samo seksualno ponašanje, i seksualna želja je proizvod 3 unutrašnje psihičke komponente: intelekt ili razum, seksualni nagon ili potreba i volja ili motivacija za seks. Dodajmo joj samo usmerenje i onda ćemo pričati o predmetuseksualne želje kao njenom spoljašnjem elementu. Intelekt podrazumeva naše shvatanje seksualnosti.Tu spadaju različite misli, mitovi, stereotipi, predrasude, pozitivna i negativna tumačenja seksa, stavovi povodom neke vrste seksualnih aktivnosti, poruke vezane za seks koje smo dobili u toku socijalizacije itd. U domenu intelekta, možemo da budemo za i protiv seksa, ili potpuno indiferentni, ali naše seksualne konceptualizacije itekako imaju refleksiju na spoljašno seksualno ponašanje i samu seksualnu želju. Intelektualni deo želje nam govori o tome koliko pažnje, vremena, energije, truda trošimo na investiranje u dobar seksualni život. Koliko nam je zaista stalo da on funkcioniše, koliko želimo da odbacimo stara, rigidna uverenja, koliko želimo da mi budemo odgovorni za sopstveno seksualno funkcionisanje. Jednom rečju, koliko se u našoj glavi “motaju” pozitivne seksualne slike i misli. Kod osoba koje iimaju smanjenu seksualnu želju, česta su negativna razmišljanja o sebi, o sopstvenom životu, o trenutnom partneru, ili o seksualnom funkcionisanju. Promeniti ili izbaciti ta uverenja, iziskuje dosta vremena.Te osobe su poprilično osetljive i svaki, pa i najmanji stres može da ih izbaci sa koloseka. Kod mnogih osoba, problemi u vezi, u situaciji kad osećaju bes, ili ih partner “odbacuje”, dovode do gubitka libida. Čest je slučaj da se iza smanjene seksualne želje kriju razna depresivna osećanja, osećaja stida, krivice, besa, bespomoćnosti. Sva ta osećanja ne moraju direktno biti povezana sa seksualnim životom, ali ona postoje u samoj osobi, pa je potrebno smanjiti njihov uticaj i uspostaviti odredjenu kontrolu nad njima. Seksualni nagon za vođenje ljubavi je biološka dimenzija seksualnosti. Odredjuje je uglavnom nivo testosterona u krvi, kao osnovni seksualni hormon. Ovaj hormon je veoma promenljiv u zavisnosti od toga koju hranu unosimo, pa do toga kako trošimo našu energiju. Tokom dugotrajne jake fizičke i psihičke aktivnosti on može da padne i ispod donje granice normale, ali to najčešće nije zabrinjavajuće. Kod muškaraca, česte ejakulacije tokom masturbacije ili seksa dovode do njegovog pada. Kod žena, takodje se čini da ovaj hormon ima uticaj na seksualnu želju. Biološki deo psihe, koji kao gorivo za seks ima testosteron, nam šalje signal za vodjenje ljubavi. On može da se kreće od gladi za seksom – kao posledica duže apstinencije, pa sve do prezasićenje seksom - ako smo ga upražnjavali suviše često u skorije vreme.Mnoge osobe koji imaju smanjenu seksualnu želju postale su distancirane od svojih tela, nisu zadovoljne kako izgledaju, ne brinu o njima ili im smeta izgled partnera. Mnogi muškarci izjavljuju da im se seksualna želja smanjila kada se partnerka ugojila ili je dobila strije usled trudnoće. Zapažanja seksualnih terapeuta Sandre Lejiblum i Rejmonda Rouzena govore da je u većini sluačajeva kod muškaraca seksualni apetit postojaniji u odnosu na žene, možda zato što žene automatski isključuju erotska interesovanja kad nisu u vezi sa nekim, iako se to danas postepeno menja. Kod žena se seksualna želja povećava i smanjuje u zavisnosti od menstrualnog ciklusa, pa mnoge nisu željne seksa neposredno pre i prva dva-tri dana tokom periode.Takodje, većina žena nema seksualni apetit u poslednja tri meseca trudnoće, kao i neko vreme posle porođaja. Motivacija t.j. volja je aktivacioni deo psihe koji nas tera da uradimo nešto povodom naše seksualne želje.Mnogi ljudi su konstituacionalno pasivniji ili su takvi postali kroz njihov psihoseksualni razvoj, pa preuzimanje bilo kakve inicijative može predstavljati problem. S druge strane, postoje i oni koji su aktivniji i to im je bitna odrednica u životu i u seksu. Motivacioni aspekt govori nam o tome koliko smo mi aktivni u odnosu na ono što se dešava u našem mozgu i telu, koliko zapravo reagujemo u skladu sa odredjenim vibracijama organizma. Ukoliko zauzmemo proaktivnu ulogu, sigurno je da ćemo pokušati da vodimo ljubav čak i ako nije naš um totalno “čist” od negativnih misli ili naše telo skroz “izgladnjeno”.Partneri koji su dobro seksualno uskladjeni, vode ljubav i kada nisu bas previše zainteresovani za to. Oni znaju, da je vredno pokušati, jer se mozak i telo “zagreju”, i na kraju ponovo iskuse zadovoljstvo. Koliko puta nam se nije išlo na neki trening, ali nakon njega smo se vratili nasmejani kući. Volja je motor ogranizma, a svakom motoru je potrebno vreme da se zagreje i postigne “radnu temperaturu”. Predmet seksualne želje je objekt naše seksualne pažnje. On se svodi na pitanje želeti, ali šta? Seks sa samim sobom ili sa partnerkom, sa punijom ili mršavijom osobom, sa ženom ili ljubavnicom, sa sportistom ili intelektualcem. Medjutim, često taj predmet može biti jako neodređen. Mnogi ljudi vode ljubav da ne bi razočarali partnera, ili ne znaju da izraze neseksualna osećanja na neseksualni način, pa im seks predstavlja sredstvo da izraze sve – oduševljenje, bes, glad, razočarenje, uvređenost, čak i zaprepašćenost. Svi delovi seksualne želje igraju veoma važnu ulogu i utiču da ona bude prisutna ili smanjena, t.j.odsutna ili prenaglašena. Osoba koja ima hipoaktivnu seksualnu želju ne teži seksualnom zadovoljstvom, niti pak o njemu sanjari ili fantazira. Dešava se da i posle genitalnu stimulaciju ne oseti nikakvu prijatnost, ili je ona veoma mala da bi je motivisala na seksualni odnos. Erotski ambijent kod te osobe ne izaziva seksualna osećanja, već neprijatnost, napetost, agresivnost ili strah. Najčešće je slučaj da osobe koje imaju smanjenu seksualnu želju, ne upražnjavaju seks, ili to rade samo povremeno kako bi pružili zadovoljstvo partneru, a pritom nemaju osećaj zadovoljstva i retko postižu orgazam.Vremenom postaju veoma zabrinuti, da se nešto čudno dešava s njima ili da je njihov partner “nenormalan”. Medjutim, niti je iko čudan, niti nenormalan, ali verovatnije jeste da se takva osoba udaljila od sopstvene baze ili od njenog partnera. Pod udaljavanjem od sopstvene baze podrazumevam to da osoba previše počne da razmišlja ili da se bavi nečim što joj ne pričinjava zadovoljstvo, što joj ne donosi uživanje, da ulazi u lošu komunikaciju sa sobom i sa drugim ljudima, da krene da gaji negativna uverenja o sopstvenom životu, da suviše traži mane i greške kod sebe ili partnera, da sopstvenu vrednost "bazira" na tudjim komentarima. To bi značilo da postaje nezahvalna u svom življenju. Stvarajući takav sopstveni svet ta osoba nesvesno blokira puteve za seksualno uživanje. Svaki poziv na seks deluje prilično uznemirujuće, jer seks podrazumeva da vi ispunite odredjene uslove u sebi kako bi bili otvoreni za pozitivno iskustvo. Čovek koji ima preveliki ego, ili koji je usmeren na samosažaljenje i funkcionisanje iz pozicije žrtve, teško će moći da se upusti i opusti u ljubavnoj razmeni. Uslovi Uslovi predstavljaju sve ono sto je vama bitno da bi ste se osećali dobro u seksu, i van njega. Nekome je dovoljno da bude voljen, drugi želi da voli. Neki ljudi žele da imaju adekvatan prostor, zamračenu atmosferu, drugima nije to neophodno. Nekima je najbitnije kako se partner oblači, a drugima kako partner miriše. Postoje ljudi koji ne mogu da funkcionisu ako nisu u dobrim odnosima sa partnerom, a ima i takvih koje svađa motiviše da vode ljubav (ovo zadnje je veoma sporno,ali neću ga razmatrati u ovom tekstu). Sve u svemu, morate saznati (sami ili sa terapeutom) šta je to što vam stvara prijatna osećanja pre, za vreme i nakon seksa. Evo nekih stvari koji negativno utiču na seksualnu želju: · Previše lekova, alkohola, droge, cigare… · Nizak nivo seksualnih hormona · Akutni ili hronični zdravstveni problem · Hronične svađe i konflikti · Fizički umor · Stres · Depresija · Prezaposlenost · Seksualni problemi · Seksualni strahovi · Strah od prevelike bliskosti · Nezadovoljstvo u vezi Kada kod mene dodju partneri sa problemom seksualne želje, u startu sam svestan da nam predstoji ozbiljan rad. Ali ne toliko sa “seksualnom željom“, koliko sa drugim aspektima funkcionisanja para, kako je predložio Šarf: spoljašnu realnost ili razvojnu fazu partnerskog odnosa, unutrašnji objektni svet svakog pojedinca u paru i kako on utiče na kapacitet za seksualnu bliskost i najzad, tekuću porodičnu konstelaciju, koja uključuje decu, roditelje itd., i kako ona deluje na seksualnu želju. Seksolozi-psihijatri koji usko shvataju seksualnost često prepisuju neke lekove za smirenje, antidepresive i slično, ili daju par saveta kako bi osoba ili par postao funkcionalan. Iako nema nista loše ni u jednom ni u drugom pristupu, svaki od njih zanemaruje principe na kojima funkcioniše naš mozak. Oni često gube iz vida da mozak nije tako koncipiran. A pogotovo kad je u pitanju seks. Nije to nešto sto će nestati tako brzo, sa jednom tabletom, sa par vežbi. Zanemaruju da i jedna i druga osoba ima psihoseksualnu istoriju, koja nije pogodna tabletama, koja nema veze sa instant tretmanom. Kad se radi o seksu (a verovatno i sve drugo sto se tiče našeg mentalnog funkcionisanja), principi koji važe u automehanici, ovde se ne mogu primeniti. Seks nije fast food. Mozak je suptilan, po tome sto obrađuje informacije na samo njemu svojstven način. Vi nikada nećete pronači 2 osobe koje razmišljaju isto o seksu. I jedna i druga osoba su možda izjavile da žele da vode ljubav, ali pod tim podrazumevaju sasvim različite stvari. Jedna misli o seksu na brzaka, u nekom liftu, u velikom soliteru usred bela dana, a druga da razmišlja o sporom seksu u bračnom krevetu posutim laticama ruža, u večernjim satima… Ali mi smo skloni da ljude stavljamo u kategorije : oni koji vode ljubav u krevetu su tradicionalniji, a ovi drugi ekstravagantniji. Ono što zaboravljamo jeste da u odredjenim okolnostima, i jedni i drugi mogu da promene svoj način seksualnog izražavanja. Tako je i sa problemom seksualne želje. Iako većina nas neretko stavlja ljude u određenu kategoriju (frigidni,hipo ili hiperseksualni tip), kako bi lakše razumeli njihovo seksualno ponašanje, često gubimo iz vida da i pored razlika koje postoje između njih, svako može da funkcioniše veoma dobro u seksu ukoliko zadovolji sopstvene uslove. Kako je dobar odnos izmedju partnera van seksa glavni preduslov da stvari funkcionišu u krevetu, postavlja se pitanje šta je to što dovodi do boljeg odnosa? Sećam se jednog para koji je došao kod mene sa smanjenom frekfencijom seksualnih aktivnosti, zbog smanjene seksualne želje kod muškarca. Taj problem ih je mučio duže vremena, ali su posle odredjenih zdravstvenih problema u njihovim životima, odlučili da konačno potraže pomoć. Ona je već išla na seanse zbog prevelikog stresa u braku i van njega, a on je pokušao da sa uključivanjem u terapeutski proces kod mene nekako nju “prati”. Njena najveća zamerka je bila to što je on oduvek imao smanjenu seksualnu želju. Seksualni život gotovo da nije ni postojao između njih dvoje u periodu kad su došli kod mene. Dogovorili smo se da ja krenem da radim s njim, a da kasnije uključimo i nju (jer se osećala dobro kod “svog” terapeuta), što je ona prihvatila, nadajući se da ću mu ja nekako probuditi seksualnu želju bez njenog učešća. Početni cilj u terapiji nam je bio da on malo bolje razume sebe, sopstveni svet kao i njene reakcije. Medjutim, bio je jako osetljiv na njeno verbalno i neverbalno izražavanje, koje je bilo često plačljivo i sažaljavajuće, i nije mogao kvalitetno da radi domaće zadatke. Nismo ni stigli do seksualnih zadataka kada je on izgubio motivaciju za rad.Verujem da je i u prošlosti njegova smanjena seksualna želja bila pogrešno protumačena od partnerke, kao napuštanje ili slično., pa je ona reagovala sa paničnim napadima ili različitim izlivima nezadovoljstva. Takva reakcija u želji da se kontroliše partner, udaljila je njega još više od seksualne bliskosti. Moguće je da smo njega bezrazložno “označili kao pacijenta“ kome je potrebno “lečenje“ i pored toga što je i sam priznao da je u prošlosti zbog sopstvenih kompleksa (dlake na leđima) imao smanjenu seksualnu želju. Zato sam pozvao i nju da još jednom procenim o čemu se radi, ali tada sam shvatio da se ona još uvek “ljuti” na njega. Nisam video kod nje neki značajniji pomak, i pored toga što je išla več neko vreme kod drugog terapeuta, “traume” iz prošlosti su još uvek uticale. Smatrala je da je na njemu sada da se potrudi da joj “vrati” seksualni život koji je izgubila.Govorila je: "Nisam ja šugava i ružna da ne oseća ništa prema meni"… "U prošlosti sam samo ja preuzimala inicijativu, i sve je to bilo oskudno"… "On će uvek biti takav, a ja ne znam da li bi mogla da se zadovoljim s tim"… "Ja ga volim, ali mi je potreban seks"…"Počela sam da gledam druge muškarce, poceli su da me drugi privlače"… Moje zadatke je smatrala suvišnim, dovoljno joj je bilo da priča o sopstvenim problemima sa njenim terapeutom, bez preuzimanja lične odgovornosti. Potrebno je razumeti da svako u odredjenoj fazi života može da ima odredjene probleme sa željom. Medjutim, ukoliko ne pravimo dramu od toga, budemo malo strpljivi, ponovo dolazi period kada stvari teku sasvim normalno. Ali kod mnogih osoba, taj nedostatak seksa predstavlja alarm da se nešto strašno dešava, da je ljubav možda u krizi, pa oni koji žele više seksa veruju da im se nešto važno uskraćuje, oni drugi, koji ne žele puno seksa, smatraju da ih partner bezrazložno “napada”. U gorepomenutom slučaju, seksa je bilo premalo u predhodnim godinama. Ali, taj nedostatak se nije mogao rešiti osvetom, ili stvaranjem krivice kod drugoga, na cemu je partnerka nesvesno insistirala. Predlagao sam joj da pokuša da učestvuje u stvaranju nove seksualne priče, u kojoj će ona imati takodje aktivnu participaciju. Bilo je potrebno dati sebi i partneru “drugu šansu”. Ali, kao da je njoj to bilo previše. Htela je da se samo on suštinski promeni, da nakon terapije sa mnom postane “gotov proizvod”, međutim takvi zahtevi su najčešće kontraproduktivni, jer muškarac upija partnerkino razočarenje i nestrpljenje. Kao i uvek, pitanje ko će preduzeti prvi korak predstavlja najveći problem, iako u suštini je bitno da se on preduzme s bilo koje strane. Pokušao sam da mu objasnim da njene reakcije nisu samo rezultat njegove smanjene želje za seksom, da je bitno neidentifikovati se sa njenim stanjem, što je njemu bilo teško da prihvati. Na kraju se ispostavilo da njih dvoje nemaju kapacitete za veću transformaciju u sopstvenim životima. Došli su kod mene sa pričom da se još uvek vole, da žele da sačuvaju brak, ali ja nisam ni u jednom trenutku video pravu ljubav, pravu intimnost i bliskost, već samo infantilni egoizam karakterističan za stadium zaljubljenosti, pa je shodno tome i motivacija za promenu bila nezadovoljavajuća. Intimnost i bliskost su poseban kvalitet emocionalnog odnosa među seksualnim partnerima i omogućava uspostavljanju nežne veze između njih.Ona se zasniva na uzajamnoj pažnji, odgovornosti, otvorenom ispoljavanju osećanja, nesputanoj razmeni informacija itd. Intimnost i bliskost doprinose i emocionalnoj sigurnosti i stabilnosti partnera pojedinačno i para u celini. Svako narušavanje intimnosti između partnera, dovodi do gubitka životne radosti i sreće. Pa iako se dešava, kako je i sam Frojd uočio da “kada se partneri vole, oni ne osećaju želju”, a “kada osećaju želju nisu u stanju da vole”, verujem da se to odnosi pre svega na zaljubljenost, u kojoj je seksualna želja rezultat određene napetosti i nestabilnosti pojedinca zbog toga što svog partnera ne poseduje u potpunosti, ili poseduje u nedovoljnoj meri, ili pak u čije je posedovanje suviše sigurna. Ako je tačno da sa zaljubljivanjem ide i određena doza anksioznosti, onda je pitanje kako je seksualna želja uopšte prisutna? Kaplanova je tvrdila da je strah kočnica za seksualnu želju, ali očigledno da ta vrsta anskioznosti kod zaljubljenih ljudi ne spušta želju. Medjutim, ako dobro proanaliziramo, shvatićemo da je sama želja određena od mnogih svesnih i nesvesnih uzroka. Zato bi se moglo reći da kod zaljubljenih osoba želja postoji kao rezultat nesvesnih činilaca, i traje koliko i sama zaljubljenost- ne predugo. Ljubav, je po svemu sudeći drugačija kategorija, gde samu seksualnu želju pobuđuju razni pre svega svesni izvori, koji ne moraju da budu isključivo i uvek vezani za našeg partnera, ali je sigurno da se ona održava mnogo duže zahvaljujući takodje i određenoj ali mnogo manjoj nestabilnosti koja postoji, čak i kada je prava ljubav u pitanju. Seksualnoj želji je potrebna određena nestabilnost, opasnost i agresivnost u samoj vezi, ali ne u tolikoj meri da nas one preplavljuju i da seksualna želja bude lako promenljiva - kao kod zaljubljenih osoba, već njihovo tiho prisustvo kao određeni znak i upozorenje da se sve menja i da našeg partnera nikada nećemo upoznati do kraja. Kada bi neko pitao ženu da li je nekada imala erekciju, ona bi se verovatno zbunila, slatko nasmejala ili čak uvredila. Ali ako pitate muškarca da li je nekada doživeo orgazam, retko koji muškarac bi odreagovao slično.Mozda bi mu to bilo čudno pitanje (jer večina svršavaju lako), ali najverovatnije bi odgovorio potvrdno. Ženski orgazam i muška erekcija, dva stanja tela i duha, različite polovosti predstavljaju naizgled dve nedodirljive ekspresije čoveka u različitoj fazi seksualnog odgovora, koji se baziraju na veoma sličnim postulatima. Žena ima svoj “mikro penis” u obliku klitorisa, koji funkcioniše gotovo isto kao i “pravi” muškarčev penis. I njemu je potrebno pozitivno seksualno uzbudjenje da bi se napunio krvlju i postao osetljiviji za seksualne dodire. I on (kao i vrh penisa) je izuzetno bogat nervnim završetcima, koji “pretvaraju” seksualno uživanje u orgazam. Da bi se postigao orgazam, žene moraju da budu u specifično psihofiziološko stanje, isto kao i muškarci kada žele da im penis bude u erekciji. I jedni i drugi pokušavaju stvoriti one neophodne uslove da bi osetili pravu draž seksualne situacije. Ako posmatramo njihovu psihopatološku stranu, onda govorimo o orgazmičkoj disfunkciji kod žena (ređe kod muškaraca) i erektilnu disfunkciju kod muškaraca. Iako nam se možda može činiti neopravdano njihovo povezivanje zbog određenih razlika koji postoje između njih, čvrsto verujem da oni imaju mnogo sličnosti (ili će tek imati u budućnosti), pogotovo u subjektivnim doživljajem istih. S jedne strane, ženski orgazam je vekovima bio osporavan, zabranjivan, smatran nedovoljno “važnim”, a s druge, muška erekcija je oduvek bila odraz muškosti, potentnosti, snage ličnosti, sinonim za zdravog muškarca itd. Hiljadama godina je muškarac “investirao” u svoju erekciju (i još to čini), ali sa industrijskim rastom društva i sve večoj emancipaciji žena, dobili smo novi društveni poredak koji uključuje ekonomsko nezavisne žene odmuškaraca, a s tim i jedan novi oblik ženske seksualnosti, u kojoj investicija u sopstveni orgazam se sve višepovećava (već postoje lekovi pod imenom “ženska vijagra”). Kada žena naidje na poteškoća u dostizanju orgazma, ona se može ophoditi prema sebi i partneru, kao i muškarac koji ne može da postigne i održi erekciju. Ukoliko nadju opravdanje za svoj trenutni “seksualni fijasko” u krevetu, najverovatnije je da će u sledećoj situaciji ući sa pozitivnim seksualnim mislima i slikama. Medjutim, neretko se dešava da to dožive lično, da uzmu k srcu, da se identifikuju s tim, i da sebe (ili partnera) okrive i proglase za neadekvatnim. Osećaj bezvrednosti, krivice, stida, potištenosti, su česće pravilo nego izuzetak. Muškarac sa svojom erekcijom “predstavlja” sebe, svoju muškost, uživanje, privlačnost partnera, žena s orgazmom takodje pokazuje sebi i partneru da je seksualna, da uživa s njim, da je zadovoljna, da mu je naklonjena. Oboje se trude da se pokažu u najboljem svetlu. Postoji samo jedna veoma očita osobina orgazma i erekcije koja ih razlikuje, koja je dovoljna da se muškarac oseća (bar spolja, a verovatno i unutra) gore od žene, a to je vidljivost. Erekciju ne možete izglumiti, orgazam možete. Gubitak erekcije je tako vidljiv, da “bode” u oči oboma, orgazam nije. Žena može glumiti (na njenu štetu) da joj je lepo i da muškarac ne sazna pravu istinu, iako se u dubini duše i žena i muškarac mogu osećati gotovo identično. Možda je ženama uslovno rečeno lakše, ali orgazmička disfunkcija (pored vaginizma naravno) je jedina ženska seksualna disfunkcija koja može pretendovati da bude na neki način pandan erektilnoj disfunkciji. Žena koja dugo ne doživljava orgazam vremenom gubi i želju za seksom, isto kao i muškarac koji ne postiže erekciju. I jedan i drugi nemaju “motiva” za seksualnu igru. Oni se boje i pre nego što krene predigra,razmišljaju negativno o sebi, o partneru, gaje “iluzije” da će biti bolje sa drugom osobom, pa neki od njih dodju i do stanje seksualne fobije. Seks koji ne pruža uživanje i prijatna osećanja,već stvara osećaj neadekvatnosti i “nenormalnosti”, počinje da se izbegava. Onda sve što se tiče seksa pogadja i boli, čak i najmanja priča koja ima seksualnu konotaciju. Seks postaju užas, pakao, smetnja za radosan i funkcionalanživot. Zašto je sve ovo bitno? Zato što je nama potrebno razumevanje izmedju partnera, medjusobno prihvatanje, stavljanje u poziciji onog drugog, razvijanje seksualne empatije. Žene koje nisu doživele orgazam (ili retko kada) zaboravljaju da su one odgovorne za svoje osećaje u seksu, isto kao i muškarac koji kada ima problem sa erekcijom zaboravlja da zadovolji svoje uslove pre i za vreme seksa. Nepoznavanje psihologiju seksa, zbog loše seksualne socijalizacije (strogo religiozno vaspitanje i sl.), nedostatkaprave komunikacijske veštine i negativne slike o sebi, često su dovoljni da stvore poremećaj na seksualnom planu, koji partneri na njihovu žalost održavaju i godinama. Ženska seksualnost je oblast u kojoj se u novije vreme sve više otvoreno priča. Hiljadama godina su žene bile primorane da zadovoljavaju biološke potrebe tokom seksualnih aktivnosti, u smislu reprodukcije. Glavni njihov cilj je bio da budu majke, verujući da je to dovoljno. Ali, vremena su se promenila. Sada više nije problem govoriti o seksualnom zadovoljstvu žena, kao njihovo legitimno pravo u partnerskoj razmeni ljubavi i fizicke neznosti. Žene, kao i muškarci prihvataju to kao nešto sasvim normalno, iako ranije ni jedni ni drugi nisu razmišljali u tom pravcu. Žene se sve više opuštaju da slobodno masturbiraju, dok su same, dok fantaziraju o nekom muškarcu ili to rade u saradnji sa svojim partnerom. Postoji čitavi niz seksualnih pomagala namenjeni upravo za samozadovoljavanje žena. Neke se odlučuju i na takav korak, a neke smatraju da im to nije potrebno. Ali, još uvek postoje one koje su sumnjičave u vezi masturbacije, koje smatraju da je to pogrešno, da je prljavo, da nije normalno i sl. Da, i u ovom 21-vom veku srećemo takve osobe, koje nerado govore o tome, koje se užasavaju kad čuju tu reč, kojima smeta kada neko otvoreno o tome priča. A da ne govorim o tome kada je potrebno da to urade same sa sobom. To im izgleda kao nemoguća misija. Kao penjanje na Mont Everest. Kad sam postavio tekst o masturbaciji na mom blogu, a kasnije na facebook-u, bio je pregledan gotovo podjednako kao i ostali moji tekstovi, ali iz nekog “nepoznatog” razloga dobio je najmanje lajkova. Za ilustraciju svega ovoga može da nam posluži jedan primer iz naše prakse: Jednom je kod nas došao bračni par sa seksualnim problemom. Prvi u ordinaciji ušao je suprug, koji se žalio na probleme sa erekcijom. Njegova supruga je ostala u čekaonici. Taj muškarac je bio prilično zabrinut, kao i svaki drugi koji dodje kod nas s tim problemom. Objasnio nam je da ranije nisu imali takav problem, da imaju dvoje dece, ali da posle rodjenja drugog deteta njihov seksualni zivot počeo da se pogoršava i da sada nemaju seksualne odnose jer on ima problem sa erekcijom. Saopštio nam je takodje da mu njegova partnerka često govorila da ima mali penis, kao i da ona ne može da doživi orgazam s njim. Sve te dodatne informacije koje nam je on dao itekako su bile značajne iako se u prvi mah može činiti da nemaju direktnu vezu sa njegovim problemom. Jedva sam čekao da upoznam njegovu suprugu i da malo više saznam o njenom doživljaju stvari. Nakon pregleda tog muskarca, gde smo ustanovili da pripada u onoj kategoriji muškaraca sa veoma dobrim performansama polnog uda, ušla je i njegova supruga koja je delovala prilično stidljivo i nesigurno, kao da ona nama nije potrebna u čitavoj prići. Zahvalili smo joj se što je došla zajedno s njim, da bi zatim krenuli sa nekim pitanjima koje smo smatrali da su važni. Veoma sam bio zainteresovan za njenu seksualnost, pa sam krenuo da je propitujem u tom pravcu. Saopštio sam joj da sam dobio informaciju od njenog supruga da ona ne može postići orgazam u seksualnom aktu, pa sam je pitao da li je nekada masturbirala, t.j. da li se samozadovoljavala. To pitanje je toliko pogodilo da je napravila specifičan izraz lica koji je pokazivao gadjenje i jak otpor da se uopšte govori o tome. Hteo sam da joj ukažem na značaj same masturbacije za njen orgazam sa partnerom, ali nije imala strpljenja da to sluša. Rekao sam joj da ne može dobiti od partnera nešto na seksualnom planu, što ona predhodno sebi nije “dala”. Hteo sam da je malo edukujem u tom pravcu, da postizanje orgazma kod žena prevashodno zavisi od njih, a posle od njihovih partnera. Nije joj prijala ta moja priča, zato što je fokus naše pažnje bio pomeren sa njenog partnera na nju, gde problem nije bio tako”očigledan”. Baveći se psihoseksualnom terapijom utvrdio sam da bez obzira da li je problem “vidljiviji” kod jednog ili drugog partnera, odgovornost za njihovu seksualnu razmenu snose oboje, pa sam hteo da ovu ženu nešto pitam i za veličinu polnog uda njenog supruga. Tada nam je rekla da ima osećaj da mu se smanjio posle rodjenja drugog deteta, ali smo joj mi objasnili da je to njen pogrešan subjektivni doživljaj, zato što se posle porodjaja njena vagina malo proširila i da je to pravi uzrok njene iskrivljene percepcije muževljevih genitalija, a verovatno i smanjeno seksualno uzbudjenje kod partnera. Načelno se složila sa tim, ali je bila strašno revoltirana. U jednom trenutku nam je rekla da je problem u njemu i da treba da se posvetimo njemu. Nije mogla da podnese sav taj teret koji smo mi “spakovali” u dva pitanja, što je bio odraz njene nesigurnosti. Ova žena je pokazala njeno seksualno neznanje, ali i to da nema želju da nešto novo nauči. Sve što je ona htela bilo je da se problem kod njenog muža reši čarobnim štapićem bez njenog sudelovanja. Iako smo je na kraju smirili, objašnjavajući da ne tražimo krivca,već povečanu odgovornost, bio sam svestan da su njegove probleme sa erekcijom itekako povezane sa njenim pristupom i shvatanjem seksualnosti. Kada muškarci imaju probleme sa erekcijom, a žene probleme u doživljaju orgazma, tada je stav onog drugog (partnera) od izuzetne važnosti za kasnije seksualno funkcionisanje. Često savetujem žene da prihvate da ih muškarac zadovolji na drugačiji način – “neklasičan” seks, što podrazumeva oralni seks, manuelna stimulacija, zajednička masaža, ili samo zabavan razgovor o seksualnim osećajima. Na taj način rasterećuju muškarca i on uvidi da žena može biti zadovoljena i bez penetracije. To je važna poruka koju on prima, i u takvim uslovima je lakše rešiti problem sa erekcijom. U suprotnom, izgledi su veoma mali. Takodje, stav muškarca za ženski orgazam je veoma značajan. Muškarac koji prihvata da žena doživi orgazam bez njegove penetracije, ili koji se trudi da samo uživa u dugoj predigri s njom, bez žurbe i forsiranja, stvara potrebne uslove da kasnije ona doživi orgazam i tokom seksualnog čina. Ali stav muškarca da samo jako “zabijanje” penisa vodi ka vrhuncu, udaljava ženu od orgazma. Ukoliko žene shvate mušku erekciju (a i “sopstvenu”) na pravi način i ne vrednuju sebe i partnera kroz postojanje ili nedostatak iste, onda je mogućnost seksualne funkcionalnosti muškarca povećana, i moguće krize u seksu će biti više prolaznog nego trajnog karaktera. S druge strane, ako muškarci shvate ženski orgazam na pravi način, i ne “podižu” ili “spuštaju” svoj ego kroz dostizanje ili nepostizanje orgazma kod partnerke, onda stvaraju klimu da se ženska seksualnost razvija u pravom smeru. Naravno, ženski orgazam zavisi od muškarca, isto koliko i muška erekcija zavisi od žene. Mozda bi najispravnije bilo reči da u stvaranju celokupne zadovoljavajuce seksualne priče učestvuju oba partnera, pa njihove reakcije na “uspešan” ili “neuspešan” seks su veoma značajne za kasnije zajedničkofunkcionisanje. Uloga psihoseksualnog terapeuta u situaciji kada nema zadovoljavajućeg orgazma ili erekcije je upravo u motivisanju oba partnera da okrenu seks i ljubav u sopstvenu korist preko najrazličitijih mentalnih i seksualnih vežbi. Takodje, eliminisanje različitih nerealnih očekivanja i ciljeva u seksu, često pomaze da svako maksimalno izrazi svoj seksualni potencijal. Zbog svega toga, psihoseksualna terapija podrazumeva dolazak oba partnera na seansama, kad god je to moguće. Ljubav koju imaju u sebi, i kod jednih i kod drugih treba da bude usmerena ka sličnostima koje postoje izmedju njih u seksualnoj razmeni i da kroz to traže put do boljih erekcija i orgazama. Iako postoji mnogo različitih oblika seksualnih disfunkcija, jedna se izdvaja kao posebno značajna. Reč je o erektilnoj disfunkciji, koja nastaje zbog inhibicije u fazi seksualnog uzbuđenja za vreme seksualnog odgovora muškarca, i definiše se kao stalna, povremena ili povratna nesposobnost da se dostigne i održi erekcija koja bi bila primerena za uspešno obavljanje seksualnih aktivnosti i kompletiranja seksualnog odnosa. Verovatno ne postoji druga seksualna disfunkcija koja toliko frustrira i ponižava muški pol, koja deluje toliko traumatično na muškarca, kao što je to slučaj sa gubitkom “prave” erekcije. Čak i laici, koji ne poznaju seksualnu problematiku i dijapazon mogućih seksualnih patnji, znaju za ovu vrstu problema. Zapravo, oni misle da je to jedino negativno što može da ih snadje na seksualnom planu.S druge strane, ali i pod drugim imenom (impotencija), Frojd i njegovi saradnici su podrazumevali mnogo oblika seksualnih smetnji. Ranije je crkva bila posebno negativno nastrojena prema seksualno neuspešnim muškarcima (najviše zbog nataliteta), a ne mali broj muškaraca zbog„neispunjene muškosti“ izveden pred sud. Frojd je impotenciju kategorisao u grupi neuroza, a tek kasnije sa pojavom Mastersa i Dzonsonove, kao i Kaplanove, impotencija dobija lepši naziv, oslobodjen pežorativnosti i negativne samoprocene, a to je erektilna disfunkcija. Tada, se takodje saznalo, da svaki čovek koji ima seksualne probleme, ne mora po pravilu da bude neurotičan, da ima poremečaj ličnosti ili drugi psihopatološki poremečaj. Može da budete sasvim „normalni“, a da ne postignete ili održite erekciju, i da to ne znači ništa drugo, nego (najčešće) da u jednoj fazi seksualne igre niste uspeli da inicirate ili održite seksualno uzbudjenje. Znači, bez pozitivnog seksualnog uzbudjenja nema zadovoljavajuće erekcije, iako u retkim slučajevima i odredjeni strahovi mogu da dovedu do erekcije (na primer, kada su za vreme rata terali ljude s pistoljem na glavi da siluju žene.) Generalno govoreći, strahovi nepovoljno utiću na seksualnu funkciju, ali retki strahovi kao na primer strah da nas ne otkriju drugi ljudi ( na pr. dok mi razmenjujemo seksualne dodire u toaletu na nekoj žurci kod prijatelja) mogu pospešiti uzbudjenje. Prva istraživanja svih oblika impotencije, sproveli su Kinsi i sar., 1948, kada su na više od 6000 muškaraca ustanovili relativno visok postotak „totalne impotencije“, i psihogene i organske. Na uzrastu od 35 godine utvrdili su da je postotak od 2-4%, dok na uzrastu od 80 godina bio 77%. Kasnije su napravljena metodološki validnija istraživanja, pa je postotak bio 7-10% (Hawton, 1985). Godine 1993, nacionalni institut za zdravlje u SAD izdao je saopštenje da je erektilna disfunkcija veoma raprostranjena u toj zemlji, i da izmedju 10 i 20 miliona muškaraca starijih od 18 godina ispoljava taj poremećaj. Nažalost, i u najnovijim epidemiološkim istraživanjima ne utvrdjuje se proporcionalna zastupljenost erektilne disfunkcije uslovljena psihičkim naspram one koje nastaju kao posledica delovanja telesnih činilaca. U vremenu dominacije psihoanalize, odnos psihičko/telesno procenjivan je na 90-95%:5%-10%. Sada, pod uticajem biološke psihijatrije i telesne medicine taj srazmer je dijametralno suprotan: 80-90% u korist telesnih faktora, a samo 10-20% psihogene prirode. Medjutim, sva nova shvatanja u seksologiji govore da je distinkcija psihičko/telesno, kad je erektilna disfunkcija u pitanju (a i sve ostale seksualne disfunkcije), potpuno lažna. Da bi shvatili šta znači erektilna disfunkcija, moramo saznati šta znači erekcija. Mnogi muškarci, a i žene, erekciju povezuju sa željom za seksom, sa muškošču ( pravi muškarac mora da ima erekciju, kad god je to potrebno ), sa privlačnošću partnera itd., iako sve ovo ne mora da bude tako. Poznato nam je da u toku sna, u REM fazi, kad sanjamo, muškarci od malena pa do pozne starosti imaju erekciju. Znači li to da tada želimo da imamo seks? Jednom ili više puta? Ne, mi ne znamo šta ta erekcija zapravo znači, ali kada su u jednom istraživanju budili muškarce za vreme sna, seks retko kada je bio među glavnim temama. Tinejdzeri često imaju erekcije, u busu, u školi, u situacijama kada uopšte ne razmišljaju o seksu. Često se i stide zbog toga, žele da sakriju “nabreklinu” iza knjiga, stola, paketa itd...U to doba hormoni “preuzimaju” glavnu ulogu, pa je erekcija proizvod raznih spoljnih i unutrašnjih stimulacija, za koje smo često nesvesni da postoje. Jedan deda, od 85 godina, koji je bio 3 godine u seksualnoj apstinenciji posle smrti njegove žene, zahtevao je od nas, nakon par neuspeha sa ženom koja je pristala da ima seks s njim (najviše zbog finansijske pomoći s njegove strane), da ima krut penis kad se skine, da ga ona vidi da je u “pripravnosti”, da je “pravi” muškarac. Nije prihvatao moje sugestije da stvari tako ne funkcionišu ni kod mnogo mladjih muškaraca, ali se svejedno on nadao onako pomalo luckasto da će ga neki lek dići iz “mrtvih”. Predrasude tog tipa, nisu neuobičajene za muškarce, oni često očekuju da im penis funkcioniše bez obzira na njihovo psihofičko stanje, a upravo na takvim mitovima se oslanja farmaceutska industrija kada proizvodi lekove za potenciju. Priča o potrebnim uslovima, o dobrim odnosima sa partnerom, o erotskom okruženju smatra se nevažnom iz te perspektive. Može vaša partnerka da bude Monika Beluči ili Klaudija Šifer, ali ako vi niste „tu“, niste prisutni, niste obezbedili vaše potrebne uslove, nemate pozitivno seksualno uzbuđenje, niste u dobrim odnosima sa partnerkom, onda nećete imati ni zadovoljavajuću erekciju. Nijedan lek vam to ne može obezbediti. Tako da, erekcija samo znači da vam se penis ukrutio. Da li zaista želite seks, da li ste stvarno pravi muškarac, i da li vam je partnerka privlačna itd., to najviše zavisi od vaše procene, vaših osećanja i trenutnih okolnosti. Sigurno je da ne bi bilo pametno ukoliko dobijete erekciju ugledavsi ćerku vašeg najboljeg prijatelja, da želite da uradite nešto povodom toga. Imao sam jednog klijenta koji je imao problema sa erekcijom. Dosao je kod mene izvestan period nakon razvoda, koji se desio izmedju ostalog i zbog njegove pasivne uloge u braku i patološke ljubomore. Njegova tadašnja supruga ga je na kraju prevarila (samoispunjavajuce proročanstvo), a on je teško mogao da to preboli. I pored osećanja besa i ogorčenosti, nije hteo da prihvati racionalnije shvatanje ljubavi i seksa. Ostao je žrtva svog nezrelog razmišljanja, a to se prenosilo i na seksualnom planu. Pokušavao je nakon razvoda da ima seks sa mlađim devojkama, ali mu nije uspevalo – osim uz cijalis, ali i tada nije bilo baš sjajno. Njegovo loše funkcionisanje u seksu nije bilo samo zbog “ožiljka” nakon prevare i razvoda – u smislu nepoverenja prema ženama, več i zbog njegovih pogrešnih očekivanja. I pored toga što smo radili nekoliko seansi, nije uspeo da prihvati odgovornost za sopstvenu seksualnu razmenu. Imponovalo mu to što ga “jure” klinke, nije imao više panične napade, uzimao je malo aksiolitika, antidepresiva, i osećao se samopouzdano što se tiće verbalnih komunikacija. Medjutim, seks je još uvek bio problem.Sugerisao sam mu da nadje neku ozbiljniju žensku osobu, koja će da razume njegovo stanje i imati toleranciju za trenutnu erektilnu disfunkciju. Medjutim, nisam uspeo da “izlečim” njegov ego, koji ga sve više i više vukao u “provaliju”. Na kraju se zaljubio u ćerku svog prijatelja, govoreći mi kako su njih dvoje imali bliži susret bez seksa, pa je zahtevao od mene instant rešenje u seksu. Kako psihoseksalna terapija ne nudi takvu vrstu pomoći, rekao sam mu da samo injekcija može da ukruti njegov penis, bez obzira na sve i uputio ga kod urologa. Kasnije mi se javio da mu taj urolog nije dao injekciju, samo cijalis i neki prasak kao anksiolitik, i priznao mi da to nije dobar put, ali takodje da ne “može” da ispusti tu devojku – jer suviše dobro izgleda. Današnji urolozi za seksualne smetnje prepisuju tablete, praškove, gelove koje izmišlja farmaceutska “mafija” i svesno (ili nesvesno) lažu pacijenta koji dubuko veruje lekaru (bar u startu), a sve to zasnovano na činjenici da čovek u muci traži njemu najdostupnija i najefikasnija sredstva. Kako je na sceni biološka psihijatrizacija duševnih problema, imamo preslikavanje sličnog modela u rešavanju seksualnih smetnji, pa je jedan od pionira seksualne farmakologije Irvin Goldštajn govorio da on kao inženjer može smisliti različita hidraulična rešenja za seksualne probleme. Čak možemo govoriti da je začeta era „robotizovane seksualnosti“. Mnogo je mladih ljudi koji svoju seksualnost posmatraju kroz „biološke“ naočare. Teško im je da priznaju da je problem u glavi (a gde bi drugde bio), da njihovo mentalno stanje utiće na seksualnu funkcionalnost, da njihove emocije igraju važnu ulogu. Sve je više onih koji traže lek preko interneta, bez ikakve predhodne dijagnostike i konsultacije sa lekarom. Takodje, neretko srećemo paijente koji su prošli sve lekare, izvršili sve moguće pretrage, popili sve moguće lekove, a i pored izostanka pravog funkcionisanja u seksu i dalje veruju da je problem medicinske prirode. Govore nam kako je to zbog nekog začepljenja, neke infekcije, ili je to do prostate koja je uvečana i sl. Dovoljan je samo jedan njihov odgovor na moje pitanje o seksualnim funkcionisanjem,a to je da li mogu da imaju erekciju kad su sami (bez partnera, uz neki erotski film ili kad su uzbuđeni nekim fantazijama na pr.) da shvatim da je problem psihogene, a ne organske prirode. Kako mnogi od njihovih teorijskih obrazloženja nemaju osnove, često se zapitam odakle je to njima u glavi? Kad pokušam da odgovorim, nailazim na sledece predpostavke, da je naša kultura „nespremna“ za psihoseksualni rad (i opšte psihoterapeutski) – pa se to reflektuje na njihovu ne/spremnost za odlazak na seanse, da je to zbog dužine tretmana (može im se učiniti da je preduga u odnosu na lekove , iako se ispostavi da ono što je “duže“ često znaći i bolje), ali najviše smatram da je uzrok takvog tumaćenja (koji je delom pod uticajem novih “naučnih saznanja“) u ličnoj neodgovornosti. Mali je broj osoba koji je odgovoran za sopstveno funkcionisanje, pa u skladu s tim će tumačiti i probleme koje ima. i sva rešenja će biti doneta na taj način. Tako, kad klijent uzme lekove, odgovornost je prebacio na njih, pa za njihovo ne/delovanje on nije odgovoran. Sve ovo govori, da problemi sa erekcijom nisu tako naivni i često se ispostavi da mnogim muškarcima nije želja da uspostave prave odnose s partnerkama, gde će da ispolje svoje pravo lice, već da stvaraju krive, površne odnose, puni laži i prevare, samo da bi ispunili društvene ideale i zadovoljili svoj ego. Možda veruju da žene više cene i poštuju takve muškarce, ali to nije opravdanje. Iste te žene kad shvate da oni nisu takvi, pre će da se razočaraju i da ih napuste.Zato ja savetujem muškarcima da rizikuju, da budu iskreniji u susretima, zato što na kraju uvek dobiju više. Možda neće dobiti toliko seksualnih partnera, ali sigurno je da će ono što dobiju biti sadržajnije i potpunije. Nažalost, ili na sreću, ljudska seksualnost je tako jednostavna, da pruža veliko uživanje, relaksaciju i radost, ali samo onima koji su spremni da u nju investiraju polako i strpljivo, kroz pametan odnos sa partnerom, kroz samopoštovanje i poštovanje drugog, kroz ljubav, a ne zaljubljenost. Smetnje koje se dešavaju u seksu su normalne, ali očekivanja koja prate muškarce čak i kad vide da stvari ne funkcionišu su često pogrešna. Upravo je to i svrha psihoseksualne terapije: Da otvori puteve za nesmatano seksualno funkcionisanje, kroz odabir alternativnih pristupa, specifičnih seksualnih zadataka i eliminisanju mitova i pogrešnih očekivanja. Na taj način se sistematski razvija novi model seksa, koji je pokazatelj prave intimnosti među partnerima. Masturbacija Masturbacija, onanija, samozadovoljavanje sve su to razliciti termini da bi se opisala "stimulacija genitalija sredstvima različitim od snošaja“. Bez obzira na to koji od naziva ćemo upotrebiti u komunikaciji, većina ljudi pod tim podrazumeva seksualnu stimulaciju samog sebe. Godinama je ova seksualna radnja bila kontroverzna, puna dvosmislenosti, nejasnoća i osećanja stida i krivice. Uživati sam sa sobom u seksualnom smislu, znacilo je da ste infantilni, nezreli, nedovoljno spremni za ostvarenje prave intimnosti sa drugom osobom. Medjutim, i dan danas posle 50 godina kako je oficijalno masturbacija svrstana kao normalna pojava u psihijatriskim i psiholoskim krugovima, ona ne prestaje da bude razlog za odredjenu uznemirenost, kako na ličnom, tako i na planu partnerskih relacija. Vredno je zapitati se šta je to sto nas uznemirava i odakle proističe osećanje krivice, stida? Zašto se još uvek mnogi stide da sebe dotaknu, ili to rade sa pomešanim osećanjima? Zasto se mnogi od nas ne osudjuju da otvoreno pričaju o tome, ili da imaju „petlju“ da kazu svom partneru kako su uživali dok su bil sami? Odakle to da je ona nenormalna, štetna aktivnost? Posmatrajući ljudski razvoj od rodjenja pa do smrti, nekako nam se spontano nameću činjenice da je samozadovoljenje jedan od osnovnih postulata života. Zadovoljiti osnovne nagone, potrebe, želje, smatraju se legitimnim pravom u svakom aspektu življenja. Mi se hranimo, unosimo tečnosti u organizam, svakodnevno hodamo, komunicirmao, dišemo, peremo zube i sl. Sve su to aktivnosti koje su ustanovljene kao normalne. No, masturbacija je nesto sasvim drugo. Kod nje ne postoji čak ni privid pokušaja da se začne – a to je bio gotovo najgori vid seksualne zloupotrebe na zapadu i dovoljan razlog da medicinski i verski stručnjaci počnu da „histerišu“. Znam, kažete vi, stvari su se promenile, mi smo transcendirali taj „primitivizam“. Možemo slobodno da to radimo kad god poželimo. Nije stvar u tome da li možete, već koja osećanja vas prate. Čak i da ste vi to prevazišli, to i dalje ne znači da stvari stoje tako dobro na univerzalnom nivou. Razlog zbog kog pišem ovaj tekst je često nerazumevanje koje vlada vezano za masturbaciju. Postoje ljudi koji svakodnevno to rade ( čak i po nekoliko puta ), kao i oni koji se nikada nisu „mazili“ dole. Većina nas radi to povremeno. Igranje sa samim sobom je jedan od najčesćih seksualnih činova. Mala deca to rade, sve dok roditelji ne zabrane ili postanu zabrinuti zbog toga, pa kažnjavaju dete. Jedno istraživanje je pokazalo da oko 70 procenata oženjenih muškaraca ponekad stimulišu same sebe ( kao što to radi i sličan postotak udatih žena). Kad je masturbacija u pitanju, postoje nekoliko "spornih" momenata: 1. Da li je ona zdrava seksualna aktivnost u fizičkom smislu? - Masturbacija ne može naškoditi organizmu (ako nije „maratonskog“ tipa), osim kod muškaraca koji kroz izbacivanje sperme troše testosteron i time gube sopstveni agresivitet u funkcionisanju, pa im je potreban odmor. Ništa više. 2. Da li je ona zdrava u mentalnom smislu? - Masturbacija pomaže da se čovek oseća dobro, relaksirano, zadovoljno ( po pretpostavkom da nema negativnih osećanja dok to radi ), a to stimuliše mentalne procese. Tačno, ukoliko preterate, izgubićete sopstveni kreativni potencijal (istočnjaci to rade drugačije: masturbiraju bez ejakulacije). 3. Kada je ona preterana? - Ona je preterana kad ne mozete bez nje. Ona vam je potrebna da „funkcionišete“. Ovde govorim o zavisnosti od masturbacije (nekoliko puta na dan)- više o seksualnoj zavisnosti na: ( https://www.seksin.net/seksualna-zavisnost.html ) U narodu popularan termin za te osobe je „drkadzije“. Čak se smatra da im je masturbacija promenila psihu, postali su asocijalni, razdražljivi, nesposobni za traženje partnera itd. 4. Koje su situacije kada ona nije poželjna, t.j. kada može da bude štetna? - Dok ste u vezi, ukoliko redovno koristite masturbaciju kao zamenu za seks sa partnerom. U tom slučaju, vaš partner neće biti oduševljen takvim stanjem stvari. Tada je obično nešto drugo u pitanju. Ili ste nezadovoljni sa partnerom, ili sa vezom, ili sa sobom ili sa seksom sa njom ( njim ). 5. Da li ona smanjuje ili povećava želju za seksom? - „Druženje“ sa samim sobom povečava želju, ako to radite sa uživanjem, ali u isto vreme može je smanjiti kad su muškarci u pitanju, jer oni imaju šuplji polni organi, pa je potrebno vremena da se napune. Znači, muškarci, što manje svršavate za vreme masturbacije veća će vam biti želja (istražite kretanje vaše seksualne želje) - više o smanjenoj seksualnoj želji na: https://www.seksin.net/smanjena-seksualna-382elja.html. 6. Ostavlja li masturbacija neke posledice, u smislu fiksacije za tu aktivnost ili težnje ka promiskuitetnosti? - Do sada ne postoje istraživanja koje govore da sam čin masturbacije dovodi do zavisnosti ili do enormne potražnje za seksom sa različitim partnerima. 7. Može li ona doprineti stvaranju seksualnih disfunkcija? Moguće, ali ne direktno. Sigurno da ukoliko ste zavisni od samozadovoljavanja nećete biti u stanju da uspostavljate pravi odnos sa partnerom, ili ukoliko to radite na neprikladan način, ili na mestu gde nije dozvoljeno. Teza o kojoj često raspravljam sa doktorom Savom Bojovićem, je uticaj masturbacije na brzo svršavanje kod muškaraca - više o prevremenoj ejakulaciji na: https://www.seksin.net/prevremena-ejakulacija.html. Naime, on smatra da je ona „kriva“ za to, jer muškarac ima jaču, hrapavu ruku, pa kad penis kasnije dodje u kontakt sa vaginom (gde je toplo i lepo), on ne može da izdrži. Moje shvatanje je ipak drugačije. Smatram da način na koji muškarci masturbiraju, odlučuje kasnije o brzini ejakulacije sa partnerkom. Ukoliko oni dok su sami često prolongiraju orgazam (mislim pre svega na ejakulaciju), steći će sposobnost vremenom da odlažu orgazam i sa partnerkom. Znači, bitan je način, a ne sama radnja. 8. Koji načini masturbiranja mogu da štete? - Svaki način koji dovodi do zadovoljstva je u redu. Medjutim, uobičajeni način samostimulacije (sa rukom na same genitalije) umnogome pomaže u kasnijem seksualnom životu sa partnerom, za razliku od nekih drugih poput trljanja prego gaća, o sam krevet i sl. Čak i u rešavanju odredjenih seksualnih problema potrebna je uobičajena samostimulacija kako bi se stvorila seksualna funkcionalnost. 9. Šta se dešava sa ljudima koji nikada ne masturbiraju (ili retko kada)? - U tom slučaju govorimo o nedostatku seksualne spoznaje (kao deo seksualne inteligencije), jer sama masturbacija pomaže da upoznate sebe, šta vam prija, odgovara, a šta vam se ne dopada. Te osobe uglavnom su neasertivne (nesamopouzdane ) na seksualnom planu, imaju manju želju za seksom, ne govore o tome, nerado učestvuju u njemu. Drugi ekstrem koji ima slične posledice u smislu udaljavanja od bliskosti i intimnosti je zavisnost od masturbacije. 10. Šta ako su osećanja vezana za masturbaciju negativna? - U tom slučaju potrebna vam je pomoć terapeuta koji će vam pomoći da razvijete pozitivni model seksa i oslobodite se odredjenih inhibicija. Ono o čemu ja najviše volim da diskutujem, je naše shvatanje masturbacije. Mnogi ljudi su zabrinuti, smatraju da ona može da ima posledice, po njihov ili razvoj njihove dece. Zbog svega toga, potrebno je naglasiti da su odredjeni ljudi ti koji stvaraju zavisnički odnos, da oni nesvesno reaguju i funkcionišu, da oni ne umeju da uspostave lični balans, da ne uspevaju na druge alternativne načine da razreše sopstvene krize. Sama masturbacija nikada nije kriva. Da li neko ko pije jednu času vina dnevno spada u kategoriji alkoholičara? Možda, ali čak i ako kažemo da je taj čovek zasvisnik od vina, sigurno je da on neće osetiti nikakve posledice po njegovo fizičko i mentalno zdravje. Nešto slično je i sa masturbacijom. Potrebe za seksualnim uživanjima su različita kod ljudi, ali ukoliko masturbacija nije jedini način na koji uživate u seksu, ne može vam škoditi. Smatram da mentalni disbalans koji postoji kod nekih ljudi dovodi da oni nesvesno funkcionišu u seksu, pa i kad je u pitanju masturbacija. Oni nisu u stanju da identifikuju odakle proizilazi ta velika želja za masturbacijom, već to rade mehanički, često bez nekog posebnog uživanja. To je onaj paradoks neurotičara, o kome sam govorio u tekstu o seksualnoj zavisnosti. Ekstremno samozadovoljenje spada u domen opsesivno-kompulzivne neuroze, gde se dešava sledeća paradoksalna situacija: vi ste napeti (zbog nekog uzroka) i želite da se rešite te napetosti. Kako vam je jednom „upalilo“ prilikom masturbacije da se osetite bolje, vi sada pokušavate da to ponovite. Masturbacija relaksira, ako se koristi umereno i sa uživanjem. Medjutim, uzrok vaše napetosti nije u seksualnom nezadovoljenju, već na nekom drugom mestu. Vi toga niste svesni (kao što ni alkoholičar,narkoman, kockar nije svestan), pa ponovo igrate istu igru. Radite stvari bez koji ne mozete da funkcionišete, ali i kad ih uradite, opet se osećate isto, čak i gore. Ipak, neka sila, nagon u vama vas iznova i iznova tera da to radite. Nijedna aktivnost koja pruža uživanje ne stvara zavisnost (niti može da šteti), već su ljudi ti koji stvaraju zavisnički odnos sa odredjenom aktivnosću, jer ne znaju da se unutrašnja uznemirenost ne može razrešiti na taj način. Zato je takvim osobama potreban terapeut koji će im pomoći da osveste unutrašnje „demone“ u sebi i trasirati put ka zdravijoj seksualnosti. Masturbacija je veoma zabavan način da provedete vreme sa samim sobom. Iako su osećanja vrednija i intenzivnija kada delite sa partnerom, ponekad se ne osećate „spremni“ da budete sa partnerom, jer morate da obraćate pažnju na njegova osećanja, želje, da se uskladjujete itd... Kad masturbirate ne morate biti u najboljem izdanju, ne morate brinuti o tudjim afinitetima i ciljevima. Može doći trenutak kada nemate stalnog partnera, ili je on negde otputovao, zašto biste sebi uskraćivali to zadovoljstvo?! Možda gore navedeno nekome zvuči sebično, ali čovek mora sebi pružiti uživanje, da sebe još dublje spozna, kako bi kasnije to iskustvo podelio sa partnerom i razvio zadovoljavajuću seksualnu priču. Kao i uvek, stvar je u dozi. U malim količinama i otrov može koristiti, a kamoli masturbacija, koja je besplatni "dar od boga“! Medju gomilom strahova koji nas “prate” tokom zivota je i strah od intimnosti. Biti intiman sa nekom osobom znaci podeliti mnogo dobrih i losih misli, emocija, raspolozenja i stanja nase duse. Podeliti i dobro i zlo. Nije lako biti intiman, jer to zahteva razotkrivanje. Ne radi se o skidanju odece ( to je bar danas lak zadatak, za vecinu zena i muskaraca :)), vec o duhovnom “skidanju”. Da bi dosli do prave intimnosti, treba preci veliki put. Medjutim, mnogi od nas danas, nisu spremni za to “putovanje”. Sta se to desilo sa nama i zasto bezimo od intimnosti? Zasto se plasimo da se duhovno razotkrijemo? Svako od nas ima strah od intimnosti. Razlika je samo u stepenu. Kod nekoga je manji, pa ce ta osoba na primer osecati strah da kaze partneru nesto sto ga duboko muci, ili da bude velci u smislu da ne zeli da stupi u blizi kontakt sa nekim partnerom ( da se upozna, da izlazi, da se zabavlja, ljubi itd… ).Ovo mogu da budu dva kraja na jednoj lestvici, a izmedju njih mnogo suptilnih varijacija. Strah od intimnosti je duboko ukorenjen u svima nama. Kao da se bojimo da nas “onaj” drugi ne povredi, pa smo na nekom odstojanju, distanci, ili bezimo glavom bez obzira. Nas strah lezi u nasem neprihvatanju samog sebe. Verujemo da nam nesto nedostaje, da nismo onakvi kakvi bi trebali da budemo. Zelimo da budemo drugaciji, kao drugi ljudi, ali nazalost i oni drugi zele to isto, da budu kao mi. Ispada da niko sebe ne prihvata . U najvecem broju slucajeva je tako. Gotovo svi su rasli u porodici gde su osnovna nacela poverenja razdrmana ili totalno unistena. U najgorem slucaju imacemo osobu koja se brani od intimnosti, time sto izbegava partnerske relacije,boji se da se priblizi drugoj osobi, a u najboljem slucaju osoba ulazi u blizi kontakt s drugom osobom, odrzava veze, ali nikada se do kraja ne prepusti u tim susretima. Maska u funkciji zastite je stalno prisutna. Te osobe se stalno brane, a cesto i ne znajuci od cega i zbog cega… Medjutim, kao da je opasnost stalno prisutna… Oni drugi, koji nemaju ovaj strah gotovo da ne postoje. To su ljudi koji su spoznali sebe, prihvatili sebe, i ne boje se da to podele sa partnerom ( pa i sa celim svetom ako treba ). To su prosvetljeni ljudi, visoke svesnosti, dubokog razumevanja soptvene duse, koji su ocistili sebe od mnogih uslovljenih nacina razmisljanja i uspeli da izgrade novu sliku o sebi, nezavisna od drugih zelja, ocekivanja, shvatanja. Na putu razvoja, svako od nas se povremeno razocara. Na putu ljubavi, svako je nekada bio odbacen. U seksu, svako se ponekada osecao manje sposobnim. Svako od nas ima odredjenu dozu povredjenosti, potisnute agresije, besa, mrznje, prema osobama koje su nas nekada povredile. Da li su to bili roditelji, prijatelji, ljubavnici, sada nije bitno. Ta osecanja su duboko potisnuta u nama, a da mi nismo svesni zasto se tako ponasamo, zasto se plasimo blizeg “upoznavanja”. Ta osecanja postoje, i oni nas uslovljavaju da donosimo pogresne korake, odluke koje nam nisu korisne, vec stetne. Uprkos tome, mi se drzimo sopstvenog stila, jer verujemo da nemamo izbora. Toliko smo puni “svega”, da nam preostaje da bacimo “atomsku bombu” na ceo svet, da bi se spasili. Paradoks je u tome, sto nas ni to ne moze spasiti. Sva ta negativna osecanja bila su u proslosti, ona vise nisu tu, ali ih mi zahvaljujuci nasem razmisljanju, ponovo aktiviramo. Dacu vam jedan primer: Sredovecan muskarac koji se dva puta razveo i sada muva klinke je pravi pokazatelj straha od intimnosti. Zbog nezadovoljavajucih brakova, stvorio je utisak da se sa zenama ne moze stvoriti dobar odnos, i da je najlakse seksati se. I to ne sa bilo kojom zenom, vec sa devojkom 20 pa i vise godina mladja od njega, kako bi “nahranio” svoj ego. Nije problem sto se seksa, niti sto je ona mladja od njega ( iako po prirodu stvari, tesko mogu da se uklope ) , vec zbog njegovog bega od intimnosti, a na taj nacin i od ljubavi. On upravo bezi od samog sebe. Zeli da bude veci u sopstvenim i tudjim ocima, njemu imponuje sto je nasao mladu devojku, veruje da jos nija za “bacanje”. Ne ulazeci u motive zbog kojih je ta devojka s njim, postaje jasno da on “zivi” od svog ega. Stvorio je laznu sliku o sebi pa zeli da je odrzi. Sto vam je ego veci, vise ste se udaljili od samog sebe. Ego je laz, za koji vi mislite da je vasa istina. Vas ego je stvorilo drustvo, to je maska koju vi koristite, i to ne jednu vec vise njih, kako bi vas ljudi vise cenili, prihvatili itd. Na taj nacin ste slagali samog sebe, i zivite lazni zivot. Pod okriljem vaseg zadovoljstva, krije se duboko nezadovoljstvo. Vi vapite za ljubavlju I pravom intimnoscu, ali nikada niste postali svesni u cemu je problem. Zato, lakse vam je da se zadovoljite malim stvarima ( kao seks sa nekom klinkom ) i da mislite da je to u redu. Nazalost, ni najbolji seks vam ne moze pomoci da se osecate bolje.Uvek cete imati osecanje da vam nesto nedostaje. To osecanje prozilazi iz nedostatka ljubavi i intimnosti. Ali, ponavljam, vi toga niste svesni. Vi jos uvek spavate… Da se bude u pravoj ljubavi, to uvek podrazumeva pravu intimnost. Prava intimnost je kada i jedan i drugi partner dele ono sto im lezi na srcu, a nijedan ni drugi se ne osecaju lose u vezi toga. I jedan i drugi osecaju slobodu da izraze sebe, a takodje su spremni da razumeju onog drugog. Mozda u pratnerskim relacijama, je potrebno nesto I sakriti, ali da li se moze doci do prave intimnosti ako postoji diplomatija, licemerstvo i laz?! Ne, pre mislim da je potrebno da naucimo da prihvatamo stvari kod onog drugog ( ali prvo kod sebe ), bez obzira o cemu se radi, da bi bili kadri da vremenom dodjemo do istinske intimnosti. U suprotnom, hvalicemo se kako volimo jedne druge, kako smo se “upoznali”, a iza toga ostace mnogo nedorecenosti I nejasnoca. Znam, tesko je biti otvoren, moguce je da nas druga strana odbaci, ali imamo li drugu mogucnost? Za sve one koji su spremni da vole na pravi nacin, potrebno je raditi na smanjenje straha od intimnosti, a ne na njegovom povecanju. Ono sto danas vidim, je upravo nejasna i nesustinska komunikacija povrsnog tipa, koja stvara iluziju bliskosti, ali je upravo pokazatelj nase duboke nesigurnosti, lose komunikacije sa samim sobom i partnerom, koja nas udaljava od prave bliskosti. Da bi stvari bile drugacije, moramo “ziveti” od onoga sto je u nama, a ne od laznih ideala I gomile predrasuda koje su postavili drugi. Kad jednom prihvatimo sebe bez uslovljavanja, onda cemo moci da se lakse razotkrijemo pred partnerom i trasiramo put do prave intimnosti… Svaki razvoj zahteva strpljenje zbog kriza koje se javljaju, ali upravo nam to strpljenje nedostaje. Nestrpljive osobe ne umeju da cekaju, zele sve sada i odma. Nisu ni one same krive, ceo zapadni svet tako funkcionise, zato je tesko odupreti se. Tesko je zbog saznanja da imamo samo jedan zivot, pa pokusavamo da sve uhvatimo sada i odmah. Problem je upravo u strahu da ce nam proci zivot, a mnogo toga nismo probali. Ali, zapamtite, kvantitet retko kada odrazava kvalitet. Mozete pojesti mnogo, mozete popiti puno, imati puno orgazama, ali to ne znaci da ste vise uzivali. Mozda bi to najbolje opisao na jednom primeru: Kad sam jednom izasao sa jednim prijateljem, bili smo u nekom kaficu. Bila je fina muzika, raspolozena raja, ali moj prijatelj je posle 20 minuta rekao da idemo na drugo mesto, jer navodno tu nema mnogo ( lepih ) devojaka. Posto je bio prilicno napadan, poslusao sam ga, pa smo otisli u neki klub… Tamo su bile neke “poznate” face, ali zbog razlicite vrste muzike ( koja njemu nije bila bas najprijatnija ) pozeleo je da odemo do kluba pored ovog u kom smo bili. Opet sam ga poslusao, pa smo otisli da vidimo kakav je “zivot” na tom mestu… Ubrzo, posle 15-tak minuta, bilo mu je i tamo dosadno, pa je predlozio novi klub gde ima vise zabave…Samo sam se pitao kad ce da se umori i da stane… Otisli smo i u taj lokal, ali ni tamo nismo previse ostali…Mozda nekih pola sata, kad mi je rekao: Ajde idemo… Pitao sam ga gde cemo, jer smo maltene svuda bili,a on mi uzvratio da je umoran i da zeli da idemo kuci. Ja sam bio raspolozen te veceri, meni je svako mesto bilo prijatno na svoj nacin, ali mom prijatelju nije.. Hteo je da dobije vise, da ode negde gde bi mogao da “dobije” vise provoda, zabave I sl., ali glavno pitanje je: Koliko je njemu bilo do provoda, I sta je on ustvari zeleo?! Nemojte da igrate tu glupu igru, da stalno menjate nesto u spoljnoj sredini, da stalno odlazite na druga mesta, da menjate boju kose, frizuru, partnera I sl… Na pocetku ce vam biti interesantno, ali vam to nece pomoci. Nikada necete stici do intimnosti.. Za sve je potrebno vreme, a vama se zuri.. Paradoks je u tome sto nikada necete stici na to rajsko mesto, nikada necete naci partnera koji vas ispunjuje. I vi cete kao i moj prijatelj da zelite vise, negde tamo daleko. Puni ste nepoverenja u sebe i druge, pa imate preveliku zelju da nadjete osobu koja je dostojna vase paznje i ljubavi. Za divno cudo, nikada ne dodjete do te osobe. Nije problem sto takve osobe ne postoje, vec je problem u vama. Sto ne uspevate da uvidite sustinu,jer se bojite da cete mozda opet biti povredjeni. Taj strah vas udaljava od bliskosti. On vam ne dozvoljava da preduzmete rizik, rizik da cete mozda opet biti odbaceni ili ostavljeni. Ali zivot uvek podrazumeva rizik, pa tako i sama ljubav. Braniti se od intimnosti, znaci izbegavati ljubav i zivot. Da bi postali intimni sa nekom osobom, potrebno je da budete pametni, da cekate. Da date i sebi i partneru sansu za rast i razvoj. Samo tako cete biti blizu onoga sto potajno zelite. Covek mora da nauci da ceka, da osluskuje sebe i partnera. Da krene sa poverenjem u sebe, da veruje da ce stvari ici dobrim tokom, bez lazne idealizacije, sa mirnocom u sebi, bez neke posebne euforije. Samo tako mu svest moze biti cistija, kako ne bi pogresno protumacio i sebe i partnera u ljubavnim odnosima. Za pocetak je dovoljno da ne budete smetnja onom drugom. Time ste mnogo ucinili za vas, vaseg partnera i vasu vezu. Bilo bi dobro da vise rizikujemo i razotkrijemo sebe, jer je to jedini put ka ljubavi. Kad sam napisao spisu o zeni, mnoge žene su me pitale da li ce biti nešto slično i o muškarcima. Moj odgovor je tada bio da su muškarci laki za analizu, da nisu dovoljno inspirativni. Ali kad sam bolje razmislio, shvatio sam da je to tako iz moje pozicije, zato sto sam muškarac, pa je upravo suprotan pol motiv za neku kreaciju. Da bih pisao inspirativno o muškarcima, moram pisati iz pozicije jedne žene, što bi značilo da moram probuditi i malo više osvestiti taj deo moje psihe, moju animu. Međutim, i pored moje želje da napišem dubokoumni tekst o muškarcima, moraću da vas i ovog puta na neki način razočaram, sve do onog trenutka kad će žena u meni toliko narasti da upravo sagledam muškarca iz sasvim drugačijeg ugla. A to je potrebno, kako bi tekst bio zanimljiv, ali ne i naučno potkrepljen. Jer žena u meni je još ljubavna, još nije nesrećna ( a lakše je pisati kad ste nesrećni ). Nažalost, to nije slučaj sa ženama oko mene, u spoljnom svetu. A ja bih želeo da se upravo to desi. Da žena u stvarnom svetu prihvati muškarca i bude zaista srećna. Za sve to je potrebno duboko razumevanje. No, krenimo redom. Neka ovaj tekst bude početak dublje analize današnjeg muškarca. Zašto sam izabrao zavodnike? Zašto nisam izabrao sveštenike, političare ili sportiste? Zašto pričati o zavodnicima, a ne o papučarima? Termin “zavodnik” obuhvata sve moguće profesije ovog sveta, a u isto vreme ih isključuje. Možete da radite bilo šta i da budete dobar zavodnik, kao što možete i da ne radite ništa, a samo da zavodite. Dobar zavodnik može biti bilo ko, bez obzira na sve. Izabrao sam zavodnika zbog seksualne dimenzije koju ovaj termin nosi sa sobom, pa ćemo se na taj način preko seksa približiti i do ljubavi koju stvara muškarac. Nisam izabrao papučare, zato što su oni svuda naokolo, a zavodnika je zaista malo. Na ovom svetu ćete nači mnogo ljudi koji se ponašaju zavodnički, ali u suštini nisu pravi zavodnici. I iako prva asocijacija kad spomenemo reč ”zavodnik” je kvantitet ( broj partnerki ) kod većine nas, ja ću ovde govoriti o kvalitativnim osobenostima zavodnika. Zavodnik je svaki muškarac u prostom smislu te reći, ali retki su oni pravi. Svaki muškarac želi da se dokaže i pokaže pred ženskim svetom, da opravda svoju muškost. Jer, možete biti sve, ali ako niste dobar zavodnik, ne možete doći ni do žene koju želite. Šta muškarca sprečava da bude pravi zavodnik? Mnogo toga. Kultura, civilizacija, porodica, društvo... I na kraju, on sam. Njemu je teško da se izdigne iznad svega toga, on je rob svoje socijalizacije. Bez obzira što se on prikazuje kao moćan, on je u suštini jako slab. On se predstavlja kao da veruje sebi, kao da zna i ume mnogo da uradi, kao božansko delo prirode. Naivnije žene lako se prijatno uzbude pored ovakvih muškaraca, i požele nešto više s njim, jer ko ne bi želeo biti pored Boga?! Ali, iskusne i zrele žene su odavno svesne šta se krije iza Boga, iako se i one ponekad potajno nadaju da će videti ako ne Isusa, onda nekog duhovnjaka. Medjutim, realnost je sasvim drugačija, niti je taj muškarac Isus, niti Buda, niti neki drugi bog. On je samo čovek, koji je veoma uplašen kako će i u kom pravcu da se odvijaju stvari, pa smišlja različite uloge kako bi vas osvojio. A i vi u to verujete, jer se takodje bojite. Ne želite da živite pored stvarnog čoveka, od krvi i mesa, koji se ponekad rastuži i zaplače. I pored toga što vi sve ovo znate, ja vas uveravam da znate samo kada ovo čitate. Kad sretnete muškarca koji je sasvim običan, vama to nije privlačno. E, zato prvo pravilo glasi: Nikada u startu ne odbacujte muškarca koji je zainteresovan za vas. On se možda nije najbolje pokazao, prvi, drugi pa i treći put, ali ako vas imalo privlači, dajte mu šansu. Jer time, vi dajete šansu i sebi, da odrastete, da duhovno sazrete. Svaka zrela žena je prošla kroz ovaj proces sazrevanja, koji uvek podrazumeva put od klasičnog neprihvatanja i nepoznavanja muškarca, do potpunijeg prihvatanja i dubokog razumevanja. Zato, nemojte ostati na početku. Budite otvoreni za svakoga muškarca, jer iako vam je uzbudljivo da slušate bajke, bajke u realnom životu ne postoje. Muškarci koji pričaju bajke, često i lažu. A vi to ne želite. Zato ne padajte u nesvest kad vam pričaju bajke. Na taj ćete način pomoći da i on spozna samog sebe. Da prihvati samog sebe, bez obzira što nije predsednik države, bogataš ili vrhunski sportista. Drugo, muškarac misli da uvek mora biti jak da bi bio dobar zavodnik. Jeste, ali ono što on ne razume, je da jačina jedne osobe se ne meri u milionima, nekretninama ili bicepsima i tricepsima. Jačina se meri u ljubavi koju je taj muškarac spreman da pruži. A ljubav je uvek nematerijalna, ljubav je uvek pozitivno stanje duha, pozitivna emocija, vibracija. Pravi zavodnici nisu nejaki kako se čini, naprotiv, oni su veoma jaki, ako im date šansu. Zato, žene moraju biti u stanju da prepoznaju prave kvalitete jedne osobe, njegovu pravu jačinu, a kao merni kriterijum da im bude ljubav koju taj muškarac daje. Treće, pravi zavodnik nije glup. Zavodnik je inteligentna osoba. On zna da je sve prolazno, da ne može biti zavodnik večno. Ali isto tako zna da nije šteta i ako se trudi. On radi sve na tome da ostane poželjan suprotnom polu. Zna da mora biti kreativan. Medjutim, žene i muškarci često greše. Misle da ono što im je bilo lepo na početku veze, da može biti i kasnije. I žena je hvalila muškarca oko njegovog udvaranja, pa on ništa više nije uradio povodom toga. Nikada joj se više nije udvarao. Ili joj se udvarao na ist način. Ali to ne daje rezultate, jer nije moguće posle 10 godina i muškarac i žena da budu isti, da se seksaju na isti način, da vole na isti način. Moraju nešto promeniti. Pametan muškarac i pravi zavodnik ostaje to do kraja. On ume da sa istom ženom, projavljuje različita zavodnička ponašanja, od ljubljenja skroz goli, do seksa skroz odeveni. Bilo šta, samo da nije identično. Jer kome može biti interesantno kad se ponavlja ista radnja po 100 puta. Zato, žena mora biti iskrena sa sobom i saopštiti partneru da bi htela nešto drugačije da urade. Ne čekajte na muškarca, on vas je osvojio na taj način i duboko veruje da je to jedini. Ali, recite mu da vas to više ne pali i da ne želite da idete kod drugog, nego da pokušate nešto da promenite. Ne čekajte njegovu inicijativu, neće se sam setiti. Vi mu predložite, nije sramota. Oživite zavodnika u njemu. Četvrto, pravi zavodnik se ne pomera često sa početne pozicije. To znači da on ume da produbljuje odnos sa jednom ženom, a ne da stalno traži novog partnera. Jedan moj prijatelj je stalno zavodio žene. Uživao u tome da ih osvaja, da ih šarmira i impresionira. I bio je vrlo uspešan u tome. Ali ipak je bio nesrećan. Posle dva do tri dana provedena u seksualnom zanosu sa devojkom, on je osećao jaku potrebu da bude sa drugom. I tako je radio, stalno u krug. Išao je od žene do žene, zabavljao se, bilo mu lepo, ali nikada nije imao osećaj potpunosti. Taman se malo uskladi sa jednom, ona mu više nije zanimljiva. Imao je mnogo partnerki tokom života, bio je harizmatičan, ali je nekako osećao da je u problemu. Zato mi se u jednoj prilici obratio u neformalnom razgovoru kako bih mu ja odgovorio na pitanje: Zašto ne može da se ustali sa jednom ženom? Ljudi koji su promiskuitetni, koji ne mogu da se intimno vežu sa jednom osobom su nezrele. U tinejđerskim danima dok se čovek traži, on ima potrebu da menja partnere, kako bih kroz njih malo pronašao sebe. I to je sasvim normalno. Al kad vidite čoveka koji ima 40 ili više godina i još ide od jedne do druge žene, i nikada nije imao dužu vezu, logično se postavlja pitanje: Gde je ovaj čovek “stao” na razvojnom putu? Te osobe još traže sebe, i uzbudjuju se onim što im je nepoznato. Čim krenu da malo upoznaju drugu osobu, njima više ona nije interesantna. A zašto? Zato što je druga osoba interesantna u onoj meru u kojoj mi umemo i želimo da je doživimo kao takvu. Ove osobe nemaju realistično shvatanje ljubavi, pa se nadaju da će ih druga osoba usrećiti. Oni su jako nesrećni, ne vole i ne poštuju sebe, pa nisu kadri da stvaraju dublje intimne odnose. Oni rade po površini, zadovolje njihove biološke porive, ali ne stignu do prave ljubavi, jer se boje. Njihov strah od otkrivanja pred drugima ( a to svaki intimni odnos podrazumeva ), i suočavanje sa manje lepšom stranom druge osobe, je upravo kočnica za pristanak na nešto više. Na taj način, oni ostaju u zoni sigurnosti, gde je seks mogućnost približavanja i kontakta sa drugim polom ( u funkciji smanjenja napetosti ), ali nikada dovoljan da usreći na duže staze. Zato su ovi muškarci i zanimljivi za žene. Oni su razvili svoj zavodnički stil, kroz stalnu promenu partnera, a žene se često razočaraju kada oni naglo prekinu vezu. Problem naravno nije kod žena, nego kod muškarca koji nadograđuje svoj lažni ego u funkciji sopstvene zaštite ličnog integriteta. Na kraju ispadne da to radi na svoju štetu. Kod ovih zavodnika, razvija se zavisnički stil ponašanja, da moraju imati nekoga, makar ga promenili brzo, što ukazuje da se oni u dubini svoje duše osećaju usamljeno i veoma nesigurno. Svaka žena treba da pozdravi pravog i iskrenog muškarca, koji voli i poštuje sebe, koji ume da sasluša, koji razvija samopouzdanje na bazi lične ljubavi prema sebi, a ne prema spoljnim dostignućima, koji voli i razume žene, koji nema potrebu da se posebno dokazuje, zato što je dovoljno to što on jeste. Ovi muškarci su zaista retka vrsta i treba ih prepoznati i ceniti. Da bi se namnožili, potrebna je suštinska promena teza, a to uvek uključuje preispitivanje prave muškosti, i usmeravanje žena u pravcu ljubavi prema muškom svetu. Žene koje krenu ka ljubavi pomognu muškarcu da postane najbolji zavodnik ovoga sveta. Ove druge koje se nadaju i čekaju, neće im se ništa dogoditi. Nastaviće da vole ono što je daleko i “božanstveno“. Muški ego je opasna stvar, ali do sada vi niste uvideli vašu odgovornost u njegovom jačanju. Ne doživite orgazam, a kažete da ste ga doživeli. Ne lažite sebe, zato što ćete doći u situaciju kao što je došla jedna zena koja nikada nije imala orgazam , a sada želi da ga postigne na 65 godina. Naravno, nikada nije kasno, ali zašto propustiti čitav život? Muškarci koji su pravi zavodnici, ne rastu i ne razvijaju se sami od sebe. Vi im pomažete na tom putu. Zato vas molim da im date prave upute kako bi stigli na destinaciju koju zajedno želite. Nemojte ostati po strani. Zrele žene znaju o čemu pričam. P.s. A papučare? Pustite ih na miru, oni ionako nikada nisu bili u trendu...:)) Hiperseksualnost jedne osobe je “kvalitet” koji vremenom moze da dovede do seksualne zavisnosti. Kod muškaraca je srećemo pod stručnim nazivom satirijaza, a kod žena pod imenom nimfomanija. Radi se o pojačanim seksualnim nagonima za nekom seksualnom aktivnošču, bilo da je to masturbacija ( samozadovoljavanje ),polni akt sa drugom osobom ili neka druga“seksualna” radnja. Pojačani seksualni nagon moze da zvuči veoma simpatično, u današnjim uslovima života, gde se pod uticajem stresa, ljudi uglavnom žale na smanjenu seksualnu želju, ali istovremeno može da bude simptom ozbiljnog psihološkog poremećaja na polju seksualnog funkcionisanja, sa tendencijom da vremenom ugrozi sve ostale mentalne kapacitete jedne osobe. Seksualna zavisnost ili adikcija je relativno novi “seksoloski” konstrukt koji se sve više upotrebljava u naučnim i laičkim krugovima kad se objašnjava opsesivno-kompulsivna seksualnost jedne osobe. Seksualna zavisnost podrazumeva progresivno ili neprekidno prisustvo nametnutih, neželjenih seksualnih misli ( slika ) ili radnji koje pacijent ne moze da spreči. Seksualna zavisnost je “isforsirana” seksualnost jedne osobe, na njenu štetu. Vremenom, kako to biva i sa ostalim zavisnostima, šteta je mnogo veća, kada strada i partner i neposredna okolina te osobe. Svaka aktivnost koja izaziva prijatnost, može da stvori zavisnost. Tako je i sa seksom, aktivnosču koja dovodi do povečanog nivoa endogenih opijata, poput endorfina i serotonina, kao i oksitocina ( “vezivni” hormon ). Prepoznati seksualnu zavisnost na vreme je nužno i veoma značajno, kako bi se što pre zaustavio začarani krug disfunkcionalnog poimanja i shvatanja sopstvene seksualnosti. Kod zavisnika ćemo uvek pronaći manji skor seksualne inteligencije, kao pokazatelj nedovoljne seksualne edukovanosti, loše komunikacije van i unutar seksa, kao i nedovoljno razvijeno “seksualno JA”. Sve u svemu, svaka zavisnost, pa i na planu seksa ( koji ne predstavlja štetnu aktivnost sama po sebi, vec veoma zdravu ), dovodi na kraju do rušenja integriteta jedne osobe, sa tendencijom da upropasti život pojedinca u svim njegovim aspektima. Zato je neophodno seksualnoj zavisnosti pristupiti ozbiljno, aktivirati sve društvene mehanizme kroz sisteme zdravstva i školovanja, javnim seminarima i specijaliziranim radionicama, sa visoko edukovanim stručnjacima u toj oblasti, da bi se ona prepoznala na vreme i kako bi se šanse za njeno izlečenje povećale, a istovremeno skratio terapeutski tretman. Etiologija Uzroke za nastanak seksualne zavisnosti uvek treba tražiti u specifičnom psihoseksualnom razvoju date osobe. Ono sto je zajedničko svim osobama sklonim određenoj vrsti zavisnosti, su emotivne traume koje su doživeli za vreme odrastanja, posebno u periodu detinjstva. Znači, kao deca te osobe su “propatile” zbog okruženja u kojem su živele, zbog svađe njihovih roditelja i sl. Te traume su stvorile “ožiljak”, t.j. rane koje peku, pa zavisnici traže stišavanje tih rana putem različitih modaliteta u ponašanju. Neki će da piju prekomerno , neki da puše, drugi da se kockaju i sl. Naravno, u populaciji postoji odredjena grupa kojoj je seks najslađi, pa shodno tome on će biti prvi na listi prioriteta. Ali ne mora svaka zavisnost da podleže ovim principima. Ne mora svako da ima loše detinjstvo, ili adolescenciju da bi postao zavisnik. U svakom slučaju, neophodne su “psihološke krize” da bi se zavisnost javila. Prijatnost i relaksacija koja obezbeđuje seksualni užitak, vremenom mogu da dovedu spontano do zavisničkog ponašanja, bez nekog dubljeg i vidljivijeg razloga. Seks direktno ne ostećuje mozak, u smislu fizičkog razaranja, ali svaka zavisnost, pa i seksualna na kraju dovedu do promene neurotransmisije u mozgu, pa se seks više ne doživljava kao prijatnost već pre kao “moranje”. Znači, zavisnici imaju potrebu ( povećanu anksioznost ) da obave neku seksualnu radnju, ali posle nje se ne osećaju bolje. I to je upravo ta “neuroza seksualnosti” , ili paradoks te neurotične osobe, koja radi nešto što je ne dovodi do zadovoljstva, a ukoliko to ne uradi opet neće biti zadovoljna. Po svemu sudeći, tu se ne radi o pozitivnom seksualnom uzbudđenju, ili prolaznoj negativnoj napetosti organizma gde jedinka pokušava seksom da se oslobodi, već pre o trajnom ličnom nedostatku prave ljubavi i intimnosti prema sebi, koja se pokušava nadoknaditi ili postići seksom. Seksualni zavisnici traže izlaz u seksu, ne shvatajući da seks nije izlaz iz nijedne krize ( iako ima relaksirajući karakter ), već mogučnost da se podeli prava intimnost koju smo izgradili sa sobom i sa nasim partnerom. Dijagnoza Dijagnozu nije lako uspostaviti prema informacijama koje daje pacijent.U našoj sredini, oni obicno dolaze kod lekara ili terapeuta sa problemima u vezi, sa erektilnom disfunkcijom, sa nedostatkom pravog uzbuđena i sl. Ukoliko se ne posmatra klinička slika malo šire, lako moze da se upadne u zamku postavljanja pogrešne dijagnoze. Tada se kreće u pravcu lečenja nećeg neprioritetnog, umesto da se radi na seksualnoj zavisnosti. Svaki seksualni terapeut mora da dobije širu sliku o ponašanju pojedinca kad je sam i sa određenim partnerom, t.j. da uzme seksualnu istoriju i uradi funkcionalnu analizu ponašanja. Seksualni zavisnici retko kada su svesni svoje zavisnosti, pa su zbog jake negacije, ključnog odbrambenog mehanizma koji je kod njih prisutan ( kao i kod ostalih zavisnika ), često nepodložni i nepriemčivi za saradnju. Seksualni zavisnici i ne znaju da su u problemu, zato što prođe dosta vremena dok oni ne ugroze sebe i svoju okolinu. Za razliku od alkohola i droge, gde postoji određeni društveni “odgovor” na konzumiranje tih stvari, kad je u pitanju seks, to nije slučaj. Društvo ne izlazi na pravi način u susret osobama koje pate na “seksualnom” planu. Ukoliko seksualna istorija date osobe pokaže neka odstupanja od “normale”, u smislu kvantiteta i kvaliteta seksualnih aktivnosti, gde se previše vremena i energije troši na zadovoljavanje seksualnog nagona, a iza toga ne postoje dublji osecaji, lepota i uživanje u tim aktivnostima, možemo s pravom zaključiti da je ta osoba disfunkcionalna i zavisna. Terapija Kao i svaka zavisnost, tako i seksualna zahteva ozbiljan psihoseksualni tretman. Psihoseksualna terapija koja ima integrativni pristup, i koristi principe kognitivno-bihejvioralne, psihodinamske i suportivne terapije, moze dati dobre rezultate. Naravno, terapeutski tretman je složen, i podrazumeva rad u svim aspektima funkcionisanja date osobe, pa tek onda na seksualnom planu. Jer, seks je samo refleksija našeg doživljaja sebe i partnera van kreveta. Terapija uključuje posebni program gde se sistematski radi na redukovanju zavisničkih aktivnosti ( iako bi kod zavisnosti najispravnije bilo odmah stopirati zavisničku aktivnost ), kroz konstantnu edukaciju i pronalaženja značajnih alternativa koje pojedinac može da iskoristi dok traje apstinencijalna kriza. U tom procesu, seksualna resocijalizacija je neminovna, kroz formiranje novog seksualnog identiteta i poboljšanje komunikacije u kontaktu sa samim sobom i sa partnerom. Formiranje novog ponasanje, t.j. nove navike je dug proces, pa je potrebno stalno ohrabrivati pacijenta i povećavati njegovu strpljivost. Kako je uspeh najveći motivator, kad pacijent nauči da se oseća dobro i na drugačiji način koji nije “seksualan”, on sve više prihvata tu mogučnost, a s tim se razvija i novo i funkcionalnije ponašanje u seksu, koje na kraju ( ne u startu ) dovodi do pravog i očekivanog zadovoljstva. Cilj terapije je uvek da se pacijent nauči da uživa u seksu, a ne da zadovoljava druge najrazličitije motive koje uvek nose sa sobom negativni emocionalni predznak. Tipovi seksualno zavisničkog ponašanja po doktoru Patriku Karnsu: 1. Fantazmatski seks - gde je osoba zavisna od određene seksualne maštarije, bez želje da stvara pravu intimnost sa partnerom. U ovom slučaju fantazija pomaže osobi da pobegne od prave realnosti i mogućnosti da se gradi realan odnos sa partnerom. 2. Zavodnički seks - ove osobe su sklone da zavode i šarmiraju suprotnu stranu, prilikom seksualnog zbližavanja, bez potrebe da budu u bližem odnosom sa tim partnerima. Njima je dovoljno sto se osećaju moćnim prilikom te igre, pa često imaju mnogo veze, afere i neuspešne serijske veze. 3. Anonimni seks - ove osobe praktikuju da imaju seks samo sa sa nepoznatim osobama, ili seks za jedno veče. Jasno je da zbog ove “sklonosti” uzbuđivanja, oni nisu u mogućnosti da razvijaju dublje i intimnije ljubavne relacije. 4. Kupovni seks - kad osobe plaćaju prostitutke ili ostvaruju “seksi” telefonske pozive. Ovde je takođe jasno da je seks neka vrsta biznis aranžmana. 5. Zanatski seks - ove osobe nude seksualne usluge za novac ili drogu ( primaju nadoknadu), pa vremenom najčešce postanu invalidi za stvaranje intimnije emocionalne veze. 6. Voajeristički seks - ove osobe se zadovoljavaju sa gledanjem druge u seksualnim aktivnostima ili goli, u razlicitim pornografskim časopisima, na internetu i sl. Ove osobe najčešće preterano masturbiraju cak i po cenu da sebi nanesu štetu. Nemaju želju za stvaranjem ljubavnih odnosa. 7. Egzibicionistički seks - ove osobe uživaju da se slikaju za pornografske časopise ili da imaju seks u javnost. Ovde uzbuđenje dolazi zbog reakcije drugih,a ne zbog “veze” koja se uspostavlja sa partnerom. 8. Nametnuti seks - ove osobe uživaju u seksualnom dodirivanju drugih – dodirivanje penisa, vagine, grudi i sl., bez saglasnosti druge osobe. Oni najčešce zloupotrebljavaju svoj društveni položaj i eskploatišu drugu stranu, što nikako ne može da se označi kao težnja ka pravoj ljubavi I intimnosti. 9. Sadomazo ili bolni seks - u ovom seksu jedan daje, a drugi prima bol. Seksualno uzbuđenje ovde se asocira sa bolom, i ova vrsta seksualno zavisničkog ponašanja takođe ne može da bude označena kao prava intimnost i ljubav iako “žrtva” pod uticajem dominatnog partnera moze bol koji doživljava da protumači kao vrstu ljubavi ( isto kao i kod nametnutog seksa ). 10. Eksploatatorski seks - ovo je jedan korak dalje od nametnutog seksa. Ovde osoba pokušava da ima seksualni odnos sa drugom osobom, nasilnim putem. Silovanje i seksualna zloupotreba dece i drugih osetljivih grupacija predstavljaju primer za ovu vrstu nasilnog seksa. Zato sto je jedna osoba zloupotrebljena od druge, ovde takodje nema osnove da se govori o ljubavi i intimnosti. Muškarac mora nekako sebi da olakša monogamiju Nepoznat autor Svaka prevara boli. Nekoga više, nekoga manje. Ali retko ko je podnosi ravnodušno. Stalo nam je da ljudi budu iskreni sa nama, a posebno kada je u pitanju naš partner. Međutim, u najvećem broju slučajeva, partneri su retko kada iskreni do kraja. A često i nema potrebe za tim. Zahtev za apsolutnom iskrenošću je nedostižan ideal, koji bespotrebno namećemo partneru i sebi, da bi na kraju patili zbog toga. Ne želim reći da iskrenost nije potrebna za nas intimni odnos, ali često mi ne znamo da se nosimo na pravi način sa njom. Zahtevamo od partnera da nam iskreno saopšti gde i sa kim je bio, da bi mu se posle “popeli“ na glavu. Ako nam ne saopšti “iskreno“ (ili nam uopšte ne saopšti), opet ćemo ga kriviti. Postavlja se pitanje: Šta uopšte mi želimo? Jasno je da želimo partnera koji je iskren sa nama. Uvek i u svim situacijama. Zbog čega? Zato što na taj način stvaramo sigurni prostor u kome možemo da imamo apsolutnu kontrolu.U suprotnom, osetili bi smo se ugroženo. Ali gde mi grešimo? Šta mi zaboravljamo? Često gubimo iz vida da je život sam po sebi rizičan. Da sigurnost ne postoji. Čak i da ste kod kuće, sa svojim najbližim, sa vašim roditeljima, braćom, sestrama, niste sigurni kako če se oni ponašati u određenim situacijama. Verujemo da znamo, ali ponekad se iznenadimo. Ljudi koji su najbliži nama izneverili su naša očekivanja, a očekujemo da potencijalni partner bude iskren sa nama?!. Pri tome se postavlja pitanje koliko su opravdana ta očekivanja. Čak i da jesu, i da smo dobro upoznali partnera, to nije garancija da će nam biti veran do smrti. Ljudi su skloni da definišu stvari, da ih etiketiraju, da ih prisvoje. Čini im se da tako lakše žive. Stvore njima potrebnu sigurnost. Ali to je lažna sigurnost. Ne možete stvoriti sigurnost, za nešto što je nesigurno samo po sebi. I još to želite na silu. Tako stvari ne funkcionišu. Niko nije ostao veran zato sto je bio prisiljen. Možda je neko vreme bio prisilno veran, ali to nije ljubav. Ljubav ne podrazumeva kontrolu. Samo poverenje. Ljubav nije stvar kontrolisanja mogućeg neverstva, nego prihvatanje te mogućnosti. Zašto u startu stvarati neprilike? Ko nam je posle kriv kad stvari odu u „pogrešnom smeru“? Niko, sami smo odgovorni za to. Celokupni fokus pažnje nam je bio usmeren na moguće neverstvo iz želje da zadržimo partnera, i to neverstvo na kraju postaje naša realnost. U životu nam se uvek dešavaju stvari od kojih se najviše plašimo, zato što su naše misli okrenute ka tome. Čak i da nas partner ne izneveri, upropastićemo našu vezu. Pre ili kasnije, raskid je neminovan. Ja vas razumem, vi volite. I od te silne želje grešite. A toga niste svesni. Ne želite ni da se osvestite. To je previše jako za vas. Prisvojili ste vašeg partnera kao da je novčanik, vodite ga uvek sa sobom, trošite ga po potrebi. Postao je vaše vlasništvo. I sad ste sigurni. Verujete da ste mirni, ali niste. Nemirni ste u dubini duše. Nemate poverenja u sebe, nesigurni ste u sebe. Vi ne volite sebe. Tražite od partnera da vas poštuje, da vidi koliko ste vredni, da mu vi budete jedini objekat pažnje, a sami sebe tako ne tretirate. Zahtevate nešto od partnera, a gde ste vi? Šta očekujete od sebe? Ništa. Apsolutno ništa. Želite da dobijete ljubav koju niste dali sebi ( ili dobili u porodici ), pa očekujete da će vam partner to nadoknaditi. Grdno se varate. Niko vam ne može dati ništa što vi sami niste dali sebi. Sve polazi od vas, od vašeg odnosa prema sebi. Ali, zašto ljudi varaju? Zašto imaju takvu potrebu? Gore sam spomenuo jedan od brojnih uzroka bračnih neverstava. To je nedostatak slobode. Onaj ko oseća da nema vazduha na jednom mestu, potraziće vazduh na drugom mestu. Ima ljudi koji varaju zbog radoznalosti t.j. novine. U jednom istraživanju se spominje da je 45% svih prevara rezultat ovog faktora. Monotonija u vezi, koju smo mi stvorili, zahvaljujući našoj lenjosti, često nam pruža razlog da je razbijemo sa nekim partnerom sa strane. To nam se čini lakše, nesvesni mogućih posledica po nas same i naš odnos. Ima ljudi koji varaju zato sto više ne vole svog partnera, ali nisu jaki da izađu iz trenutnog odnosa. Ponekad igraju na dve karte, testiraju novu vezu, pa ako procene da više dobijaju, nego što gube, oni raskidaju predhodnu. Ispada da su oni uplašeni zbog trenutne situacije u kojoj su se našli, pa ne žele da priznaju ni sebi ni partneru šta se sa njima dešava. To je pokazatelj nedovoljne povezanosti sa partnerom. Pored ovih uzroka, nabrojaću i neke od sledećih: potreba za dokazivanjem sopstvene potentnosti, napad na stalnog partnera, simptomatičan poziv za pomoć, zaštita od straha od bliskosti i stapanja sa jednim jedinim partnerom, manična odbrana od depresivnih smetnji itd... Naslov ovog teksta je Seksualno neverstvo. To je onaj tip prevare gde ne postoji emocionalno vezivanje. Postoje emocionalna neverstva gde ne postoji genitalni kontakt. Naravno, postoji i kombinovani tip prevare, sa fizičkim i emocionalnim vezivanjem. Postoje, takođe, i tri dodatne kategorije:
Započeo sam ovaj članak sa idejom da pišem o seksualnoj prevari. Mislim da najveći broj ljudi priča i misli o tome. Bez obzira što postoji gore pomenuta kategorizacija, smatram da pod seksualnim neverstvom muškarci podvode fizički kontakt (ovo nije pravilo), a žene pod ovim podrazumevaju i emocije koje prate seksualno spajanje. No, bez obzira što svako shvata neverstvo na način koji je njemu najbliži, mnogi od nas su skloni da ga osuđuju, i da govore da to ne sme da se desi. Ukoliko se to desi, to znači da je kraj vezi. Neki samo tako misle, ali mnogi i postupaju u skladu s tim. Pišem ovaj tekst, zato što sam često svedok (slušam) različitih priča o partnerskim neverstvima, koja su se dogodila u braku i van njega, i osećaja krivice koji gotovo uvek prati osobu koja je to učinila (sa izuzecima), kao i agresivnog prezira, mržnje, besa i tuge kod “ugroženog“ partnera (ukoliko zna za to). Navešču jedan podatak Kinsijevog istraživanja još od 1948. godine da se približno 50% ukupnog broja oženjenih Amerikanaca u nekom trenutku svog života upustilo u vanbračni odnos ili čin. Prema studiji o ženskoj seksualnosti, to isto je uradilo i 26% udatih Amerikanki. Ne znam da li je taj procenat danas veći ili isti, ali sudeći po jednom istraživanju o seksualnim fantazijama Britanaca, gde je približno 55% odraslih osoba u nekom trenutku počinilo izvanbračnu prevaru, a 90% se upustilo i jednu ili više unutarbračnih prevara u različitim periodima braka ili dugotrajnog partnerskog odnosa, shvatamo da će vremenom taj procenat biti još veći. Mnogi od nas se uznemire kad pomisle da ih partner može prevariti, a kamoli kad ih prevari. Mnogi se zaklinju na vernost u braku, često sa blagoslovom popa, kao spoljni sigurnosni ventil stabilnog braka. Istraživanja takođe govore da samo verovanje da je neverstvo greh, ne štiti nas od moguće prevare. Pa dobro šta je to što nas najviše štiti? I zašto imamo potrebu da se zaštitimo? Prvo, ideja oko zaštite i povećanja sigurnosti u startu je pogrešna. Osudili smo neverstvo pre nego što je počinjeno, pa strah koji smo stvorili u nama i oko nas, uvek nas vodi u pogrešnom smeru, a to je kako da osiguramo partnera, a ne kako da povećamo ljubav. Nama su potrebne mogućnosti, a ne ograničeni prostor. Niko to ne želi. To nije ljubav. Tu nema slobode. Samo se zapitajte šta će vam ljubav u kojoj se vaš partner ne oseća dobro, ne oseća slobodno? Drugo, neverstvo samo po sebi ne znači katastrofu. Iako ga mnogi doživljavaju tragično, ono ima dobre strane. Suočavate se sa sobom, sa vašim partnerom i sa vašom vezom. Procenjujete gde leži vaša, a gde odgovornost vašeg partnera. Često nam je to signal da unapredimo vezu na viši nivo. Treće, bez obzira šta vam drugi govore o neverstvu, ono je deo nas i naseg života. To ne znači da mu trebamo spremiti dobrodošlicu, ali ne treba gledati na njega kao na smak sveta. Četvrto, bez obzira kako se budete osećali, ukoliko to zadesi vas ili vašeg partnera, uvek imate izbora. Često, izbor da se odnos nastavi nije znak slabosti, vec jačine (to zavisi od konkretne situacije, ne treba generalizovati). Peto, ljudi varaju u mnogim stvarima, pa se pitam zašto je najozloglašenije seksualno neverstvo, kada ono često i nije najkobnije po samu vezu? Možda ste iz ovog mog izlaganja stekli utisak da sam ja pristalica neverstva i da ga podržavam. Naprotiv, ja sam za izgradnju ljubavi i lepog partnerstva, a ne razmišljam mnogo o neverstvu. Ali pre nego sto završim ovaj tekst, želim vam ispričati jednu priču iz ordinacije: Došao je kod nas jedan pacijent, koji se žalio na bolove u polovini penisa. Vremenom su se ti bolovi polako premestili prema čmaru, sa jakim osećajem pečenja (kao da je neko stavljao ljute papričice - kako je on rekao) u predelu perineuma (deo izmedju testisa i čmara). Objasnio nam da je jednu noć prevario suprugu sa nekom ženom, sa kojom je imao dva puta snošaj te večeri, pa je tokom odnosa ona jako skočila i udarila njegov penis, gde je on osetio jaku bol, da bi se kasnije vremenom ta bol prebacila malo niže. Iako smo delimično dijagnostikovali određeni prevoj na polovinu penisa, kao znak fizičke traume u tom delu, nije mi iz glave nikako izlazio psihološki fenomen koji je bio prisutan kod ovog pacijenta. Delovao je jako uznemireno, sa osećanjem krivice zbog toga što je uradio, pa iako je njegova žena bila van ordinacije, govorio nam je da ona zna šta mu se desilo (iako nam nije eksplicitno rekao da joj je to saopštio). Pitao sam se tada, a i dosta posle toga, koliko je ta njegova bol uslovljena stvarnim događajem (sve analize su mu bile u redu), a koliko je osećaj krivice zbog samog čina uslovio taj bol. Imao je malo polipa u anusu (ali nije bilo nista urgentno), a čak i u tom slučaju mogli bi smo se zapitati koliko je on sam “stvorio” te polipe, sa patnjom koju je to neverstvo prouzrokovalo u njemu. Verujem da je njegov osećaj krivice nakon tog čina uslovio razvoj polipa, kao i psihološku bol koji on još nosi u sebi godinu i po dana posle tog događaja. Kada smo pozvali njegovu suprugu i saopštili joj problem, nije bilo moguće izbeći malu diskusiju oko uzroka patnje i bola kod njenog supruga. Tada sam, kod te “ženice“, punijeg stasa, primetio takvu mirnoću i blagost duha što je bio odraz njenog mentalnog stanja, da se stvari moraju prihvatiti, da smo tu i kad nam ide dobro i kad nam ide loše. Takođe je dodala da su partneri i bračni drugovi uvek tu da se podržavaju i kad kola krenu nizbrdo. Ta žena je zračila ljubavlju. I želela je da i partner oseti taj njen životni optimizam. Hrabrila ga je da gleda tako na život. Ali, iz nekog čudnog (meni nepoznatog razloga) on to nije hteo da prihvati. Bio je uplašen za sebe i svoje zdravlje. Nisam mogao a da se ne zapitam: Nije li to prava ljubav? Zar nije dovoljno što se čovek pokajao, što nije bio srećan zbog tog događaja? Za mnoge od nas to nije dovoljno. Za ovu ženu jeste. Zato što ima razumevanja. Zato što ima ljubavi u sebi. Zato što zna da voli. Ona je velika u ljubavi, ona zna da prašta, ona prihvata stvari kako se dešavaju. Ona je srećna zena. Ona jeste ljubav. Ako želite da budete srećni i zadovoljni, stvarajte uslove u kojima će vaš partner da procveta. Ako i to nije dovoljno za njega, to nema veze sa vama. On vas možda i dalje voli, ali vas ne poštuje dovoljno. Sa aspekta seksualne inteligencije, nedostaje mu seksualna empatija. Pomozite mu, da je razvije, ako želi. Ako ne, nema veze. Vi ste voleli, bili ste jaki. Nemojte ništa na silu, nećete uspeti. Budite puni ljubavi i volite čak i kad vas partner manje voli (ili vam se tako čini), jer mu je ljubav tada najpotrebnija. Po svemu sudeći, dolazi era “rekreativnih veza“, u kojoj dajemo jedni drugima više slobode, nadajući se da će nam upravo ta sloboda omogućiti “pravu” ljubav. Dok je ljubavi dotle se prašta. Fransoa la Rosfuko |
|